Ispred spomen obilježja koje je na stotu godinu potonuća podignuto u parku Doma kulture u Bosanskoj Krupi,u nedjelju okupila se rodbina i grašani koji su se na ovaj dan sjetili četiri Krupljanina –Bošnjaka koji su potonuli sa ovim brodom daleke 1912-te godine.
Ejdo Rekić, Ćerim Balkić, Redžo Delalić i Husein Sivić su krenuli daleke godine do američkih rudnika zlata kako bi svojim porodicama obezbjedili bolje uvjete života od onih, koji su većinu naroda njihovog kraja svrstavali u stanovništvo koje teško živjelo.
Prvi je tim putem krenuo Ejdo Rekić i proveo šest godina u obećanoj zemlji Americi.Prvim dolaskom kući,pričajući o mogućnostima zarade svojim suseljanima,dobio je tri prijatelja koji su željeli krenuti njegovim putem.
I danas ostaje nevjerovatna priča čiji se detalji vjerovatno nikada saznati neće,kako su, prvo Ejdo,pa onda i Ćerim,Redžoi Husein uspjeli pronaći put preko okeana,kupiti karte,pronaći posao i iznad svega,kako su smogli snage i hrabrosti krenuti na put neizvjesnosti.Ili , ako uopšteno gledamo,kako je to uspjelo čovjeku-seljaku iz zemlje u kojoj su se mijenjali osvajači,a carovalo siromaštvo,a u škole suz bile rijetke i samo za rijetke.Još jedna priča o vjekovnom vizionarstvu ljudi našeg kraja,onom pogledu u budućnost,hrabrosti da se suoči sa novim,pa i dokaže pripadnost zemlji koja je uvijek imala junake svoga doba.
Ostaje žal za ovim ljudima,ona ,dok porodice nisu znali ništa o njima,do one koju je donijela, kao vijest penzija iz Amerike, porodici Rekić,da je Ejdo preselio,kako se tada znalo – na nekom brodu koji je potonuo.Ostaje žal što se njihova tijela nisu pronašla među onima koje je more iznijelo,već su najvjerovatnije,kao ljudi koji su putovali u trećoj klasi,znači u dubokom potpalublju,svoj život zauvijek vezali uz ostatke broda Titanik koji se i danas nalazi u ogromnim morskim dubinama,po podacima na više od tri hiljade metara dubine.
Preteška smrt tako je uskratila možda neku mnogo ljepšu priču u kojoj bi imali priliku da bar,zabilješkom na zabilješku,kroz vijekove, prenosimo neku drugačiju priču sa sretnim završetkom u kojoj su ovi ljudi,poslije godina rada vratili se svojim kućama i sa onim zarađenim pomogli svojima,svom selu,živjeli u blagostanju i sreći do kraja života.
Nažalost,ova priča nije bajka.Četiri Krupljanina su četiri života od onih 1517 koliko je odnijelo potonuće Titanika,novog,najsavremenijeg broda na njegovom prvom putovanju do Njujorka.Broda na kojem su bili bogati i siromašni,a najviše tih „siromašnih“ ,koji su iz istih razloga krenuli na put kao i četvorica Krupljana,ni je bilo među onima koje je spasio hrvatski brod „Carpatia“.I nisu krivi hrabri sa ovog broda koji ih je slučajno primjetio.
Iako postoji mnogo kontroverzi,sumnji,pa i zavjera,zvanično potonuće Titanika je uzrokovano skretanjem kursa ili želje kapetana broda da skrati put,te takvim potezom,udarom ogromnog broda u ogromnu santu leda u moru okeana.
Preživjeli su svjedočili da je bila mirna noć,mjesečina tog jutra,da ništa nije nagovještavalo nesreću.Pričali su u sjećanjima,da je potonuće broda obilježeno hiljadama krikova stravičnih vriskova za spas,stampeda,te zaključanih,odvojenih ljudi u potpaljublju,gdje je karta najjeftinija,iako mnogo skupa za putnike pečalbare kao naša četiri Krupljanina,bila malo bogatstvo.
Stotinušest godina potonuća broda Titanik,uz sjećanja ,u Bosanskoj Krupi je u nedjelju obilježeno učenjem Fatihe pred duše rahmetlija:Ejde,Ćerima,Redže i Huseina.Dvije unuke Ejde Rekića,Vasva Tatarević i Asima Palić položile su cvijeće pred spomen–obilježje u Bosanskoj Krupi.Ženesu to koje nose u sebi onu posebnu milinu bosanske žene muslimanke koje su svoju žalost ugradile u ponos koji im se,i tog dana, čitao s lica.
Pred spome-obilježjem su bili i najmlađi,unuci unuka i praunici.Tako, iako nije bajka, ova priča iz podmorja Titanik-sudbine četvero Krupljana-Bošnjaka,živjeće idalje,dugo poslije nas.
Na ovaj dan zasigurno su nove listove dobile i tridesetčetiri breze posađene u Pisarovini, odnosno Bratini u Republici Hrvatskoj. Dvije bratske općine, Bosanska Krupa i Pisarovina, svoju vezanost imaju zahvaljući Titaniku.U Bratini,gdje postoji već privremeni muzej,a gdje se polako gradi spomen- park sa muzejem,raste trideset breza za trideset Hrvata koji su doživjeli istu sudbinu,među njima i jedan iz Bratine,ali i četiri breze za četiri Krupljanina.Na svakoj brezi su njihova imena.
Uz sjećanje,postavićemo pitanje: znamo li cijeniti put naših Krupljana u to doba,znamo li da njihova vizija nije samo njihova.Kroz vrijeme je postala naša.
I zar joj ne treba dati više prostora u našim životima,u našoj kulturi?Onako kako su zamislili članovi porodice onda kada su saznali da njihovi najbliži nisu potonuli na „tamo nekom brodu“,već na brodu Titanik koji je bio „čuđenje svijeta“ u to vrijeme,na putu do nestvarne zemlje Amerike.
Dževada Štancl/RadioBK
