Ljubav prema trkaćim konjima životna je opsesija Idriza Bašića (67) od njegovog ranog djetinjstva, a trenutno je vlasnik grla koje se smatra najbržim u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa i šire.
Bašićeva kobila Kiss me Kate, koja je ime dobila po čuvenom, istoimenom brodvejskom mjuziklu, a kasnije i filmu, u poslednje vrijeme redovito pobjeduje širom regiona, a poslednji takav uspjeh ostvarila je na velikim konjičkim utrkama koje su početkom septembra održane na Bakšaiškim barama nadomak Bihaća. Vlasnik ponosno kaže kako je pobjeda izvojevana u konkurenciji najbržih grla čitavog regiona, te dodaje kako svaku trku doživljava izuzetno emotivno.
„Džokeju Slavenu Jovanoviću rekao sam da preuzme vođstvo poslije nekih dvjesta metara, a tako je i bilo. Kada je došla na čelo jurila je kao vihor i niko je nije mogao sustići.“oduševljeno prepričava ponosni vlasnik. Na svojoj ergeli u selu Tomina, nadomak Sanskog Mosta, Bašić trenutno posjeduje dva vrhunska trkaća konja. Pored šampionke Kiss me Kate, posjeduje i kobilu Nelke koju je platio 17 hiljada eura, ali ovo grlo za sada postiže slabije rezultate nego mnogo jeftinija „Kiss me Kate“.
Bašić kaže kako se radi o engleskim punokrvnim grlima i dodaje kako je svoju šampionku kupio u Švicarskoj i za nju platio 8 hiljada eura, a nakon brojnih pobjeda njena vrijednost danas se procjenjuje na oko 40 hiljada eura. „Očekujem da i Nelke „proradi“ u budućnosti i otplati novac koji sam uložio u nju. S konjima rade trener i džokej koji su iz Šapca, oni dolaze periodično i ostaju na mom imanju po nekoliko sedmica. Posjedujem dosta zemlje i uredio sam mini hipodrom na kojem konji treniraju.“, objašnjava Bašić.
Kaže kako ljubav prema konjima gaji od ranog djetinjstva i prisjeća se kako je kao dječarac redovito prisustvovao konjičkim utrkama. Kasnije se okušao i kao džokej, a zbog konja i utrka znao je pješačiti i po nekoliko dana. „Prije nekoliko decenija bilo je teško prevesti konja na veliku udaljenost. Sjećam se kako smo do Kupresa pješačili i po dva dana, spavali smo na Čađavici kod Mrkonjić Grada, a potom bismo nastavljali put do Kupresa.“, kaže Bašić. Dodaje kako ga je ubrzo životni put odveo u Švvajcarsku, gdje je radio pune četiri decenije i zaradio penziju.
Ni tamo nije mogao bez konja pa je redovito posjećivao konjičke trke. „Na konje sam potrošio ogromne pare, ali mi nije žao, to je moja najveća ljubav. Moram reći kako sam s njima imao i mnogo uspjeha i sve što sam uložio dobrim dijelom mi se vratilo.“, kaže Bašić. Ističe kako je konje skupo održavati, da je potrebno uložiti puno ljubavi, njege i truda, a ove plemenite životinje zahtjevaju specijalnu ishranu i skupe vitamine koje vlasnik specijalno naručuje iz Švajcarske. Kaže kako svoje konje doživljava kao djecu i sa sjetom evocira uspomene na svoja prijašnja grla od kojih su neki bili istinski šampioni ppout konja „Wind of chance“ koji je odnosio pobjede na brojnim hipodromima širom regiona, a rekord kojeg je ovaj konj postavio na jednoj utrci u Srbiji još nije oboren.
Sjeća se i strelovite Indikane, koja mu je bezbroj puta razgalila srce energičnom borbom na stazi, ali i preteškog rastanka kada je u igri s djecom slomila nogu pa su je morali eutanazirati. U staklenoj vitrini koja se nalazi u porodičnom domu Bašić čuva brojne pehare koje su njegovi konji osvajali na brojnim takmičenjima i kaže kako mu se ljubav prema trkaćim konjima duboko uvukla pod kožu i da će ih uzgajati sve dok je živ.
