Predsjednik RS-a Milorad Dodik vještačkim kreiranjem krize oko uknjižavanja perspektivne vojne imovine u RS-u na državu BiH, te najavama o referendumu u vezi s ulaskom BiH u NATO, nastoji iz sjećanja svog glasačkog tijela izbrisati niz važnih činjenica iz perioda kada je glasovima njegovih zastupnika u državnom parlamentu usvojen Zakon o odbrani BiH.
Član 84. ovog zakona usvojenog 2005. godine navodi da “Parlamentarna skupština, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provest će potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a”.
Drugim riječima, zakonska obaveza svih instanci vlasti u BiH je da rade na ispunjavanju uvjeta za članstvo BiH u NATO. Odnosno, ulazak u ovaj vojni savez više nije pitanje referenduma ili politikanstva, već zakonom propisana dužnost.
Tako su govorili Špirić, Majkić i Živković
Zakon o odbrani BiH usvojen je na sjednici Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH 28. septembra 2005. kao i na sjednici Doma naroda, održanoj 5. oktobra 2005. godine.
Na sjednici Zastupničkog doma zakon je usvojen jednoglasno glasovima 33 zastupnika uključujući i sadašnje Dodikove “jastrebove” i članove SNSD-a Nikolu Špirića, Milorada Živkovića i Dušanku Majkić.
Špirićev potpis se nalazi na ovom zakonu kojeg je potpisao kao predsjedavajući Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Sam prijedlog Zakona o odbrani BiH podnio je tadašnji ministar odbrane Nikola Radovanović. Zakon je većinom glasova usvojen i u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Imajući u vidu tadašnje stavove SNSD-ovaca predvođenih Dodikom, u nastavku pročitajte kako su u međuvremenu drastično promijenili mišljenje iz samo njima znanih razloga.
Tako je Dušanka Majkić prošle godine kazala da je stav SNSD-a da odluku o ulasku BiH u NATO “nikada ne može donijeti nijedna politička partija već samo građani ove zemlje koji su sve to podnijeli i čiji stav o tome treba li BiH ili ne da ide u NATO integracije treba da bude konačan”.
– Zemlja čije je stanovništvo bilo izloženo bombardovanju osiromašenim uranijom i koje dan danas trpi posljedice, djeca nam umiru od posljedica osiromašenog uranija, mora imati veći senzibilitet nego oni kojima se to nije dogodilo – rekla je Majkićeva 2016. godine, ocijenivši da je zbog toga Bošnjacima i Hrvatima lakše donijeti odluku u vezi sa pitanjem NATO integracija nego predstavnicima srpskog naroda.
Špirić je još 2009. branio put BiH ka NATO-u kada je ovo političko opredijeljenje bilo pod napadom opozicionog SDS-a. Špirić je tada kazao da “SDS na politikantski način tretira put BiH ka NATO-u”.
Milorad Živković, iako je 2005. digao ruku za usvajanje Zakona o odbrani BiH, već sredinom 2010. počinje mijenati “ploču”.
– Kada je riječ o NATO integracijama sada smo u MAP-u, što nam daje dovoljno prostora da u idućih sedam godina vidimo da li je BiH mjesto u NATO-u ili joj je druga pozicija bolja i da li o svemu tome treba pitati građane RS na referendumu da se izjasne, što dopušta i doneseni zakon o referendumu – kazao je on iako usvojeni Zakon o odbrani BiH ne ostavlja slobodu da se o ovom pitanju izjašnjava na referendumu. Po istoj logici onda bi se na referendumu moglo izjasniti i o pitanju da li treba ili ne treba plaćati poreze.
Prebacivanje odgovornosti
Konačno okretanje od politike i zakona koju su zdušno podržavali 2005. dolazi u periodu nakon 2010. kada Dodik uporno ponavlja da je protiv ulaska BiH u NATO te da odluku o tome treba donijeti narod.
Ciničnost Dodikove politike najbolje oslikava i pismo koje je SNSD-ov Nebojša Radmanović, u funkciji člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, poslao generalnom sekretaru NATO-a Jaap de Hoopu Schefferu o čemu možete čitati u članku “Dodikova amnezija: Kako je Nebojša Radmanović 2009. lobirao za prijem BiH u NATO”.
Koliko je politika SNSD-a i Milorada Dodika iskrena i principijelna najbolje dokazuje konstantno mijenjanje stavova i mišljenja u vezi s putem BiH ka NATO-u. Od prvobitne podrške do totalnog odbijanja i svaljivanja odgovornosti za ovo važno političko pitanje, ali i zakonsku obavezu, na narod. Ali već je sada jasan obrazac po kojem Dodik sve “vruće krompire” prebacuje narodu kroz metodu referenduma izbjegavajući time vlastitu odgovornost za posljedice koje bi mogli trpiti zbog promašenih politika.
