Za naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode, zatočenja i torture u logorima, do sada je preko 30.000 građana BiH podnijelo tužbu protiv entiteta i države BiH, kazao je u razgovoru za Fokus.ba Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša u BiH.
Dodao je da logoraši i žrtve torture, i danas, 22 godine nakon prestanka rata, žive i umiru poniženi i pogaženi od strane onih istih koji su ih devedesetih godina zatvarali, mučili, silovali, ubijali…
“Danas to ponovo rade, samo drugim sredstvima i koristeći druge metodu, a sve u skladu sa zakonom”, rekao je Mešković.
U početnoj fazi procesa koje su pokrenuli građani, sudovi u FBiH su usvajali tužbene zahtjeve logoraša i obavezivali tužene (državu i entitete) da, kao odgovorne za štetu koju su žrtve pretrpjele, osiguraju kompenzaciju koja se kretala u prosječnim iznosima između 200 i 300 KM po jednom danu provedenom u logoru.
“Osnov za ovakvo postupanje sudova bila je presuda Ustavnog suda BiH u predmetu AP 289/03 iz 2004. godine kojom je jasno rečeno da i pored nepostojanja krivične presude kojom je utvrđena odgovornost konkretnog počintelja, na ove je slučajeve primjenjiv član 377. Zakona o obligacijama, koji predviđa privilegirani/duži rok zastare”, naveo je Mešković.
Istovremeno, dodao je, sudovi u RS su odbijali tužbene zahtjeve zbog navodne zastare insistirajući i ustrajavajući na ovom stavu uporno i ponovo, uz par izuzeteka.
“I pored tako kontradiktorne sudske prakse unutar BiH, zabilježeno je i desetine slučajeva u kojima su tužitelji naplatili dosuđene iznose na ime nematerijalne štete. Kako su sudovi u FBiH donosili i presude u korist tužitelja protiv entiteta RS, vlasti RS su po hitnoj proceduri između 2013-2014. godine, usvojili izmjene Zakona o unutarnjem dugu i Zakona o izvršnom postupku, kako bi dodatno otežali položaj žrtava/tužitelja koji su, putem suda, ostvarili pravo na reparaciju”, rekao je Mešković.
On je dodao da je pod strahovitim pritiskom politike Ustavni sud BiH, tokom 2014. godine, presudom broj AP 3979/14 i još nekoliko drugih presuda, zauzeo stav potpuno suprotan od onog izrečen u presudi AP 289/03 iz 2004. godine, te ustvrdio kako je sada ipak, u predmetima po tužbama logoraša/žrtava torture, koji nisu tužbe podnijeli u roku u skladu sa članom 376.
Zakona o obligacijama, nastupila zastara, ukoliko ne postoji pravosnažna krivična presuda kojim je utvrđena odgovornost konkretnog počinitelja za konkretni zločin u kojoj se, imenom i prezimenom, žrtva navodi kao oštećeni.
“Međutim, u praksi, nakon toga, javljaju se situacije u kojima se nepostojanje pasivne legitimacije od strane države i entiteta pobija te se žrtva upućuje da naknadu štete traži isključivo od osuđenog počinitelja, uz potpuno poricanje odgovornosti države ili entiteta u čije je ime ili za čiji račun počintelj postupao (ovisno od toga kojim je formacijama pripadao). Napominjemo da je naknadu nematerijalne štete nemoguće ostvariti od neposrednog počinitelja iz milion razloga, a što se pokazalo i u nekoliko predmeta u kojima je o imovinsko-pravnom zahtjevu odlučivao sud u okviru krivičnog postupka, gdje i pored pravosnažne presude žrtve silovanja ne mogu realizirati svoje imovinsko-pravni zahtjev”, istakao je Mešković.
Tokom 2014. godine, prvo vlasti RS a potom i vlasti FBiH usvajaju izmjene Zakona o parničnom postupku, na način da omogućavaju pravobranilaštvima tuženih pravo na sve troškove postupka koje imaju i advokati na ime naknade i nagrade.
Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.
“Ovakav stav je jedinstven i nepoznat u svijetu, ali vlasti u BiH ne prezaju ni od čega da dodatno žestoko kazne one koje 1992-1995., ne samo da nisu zaštitile nego su i najodgovornije za torture kojima su bile izložene žrtve. Presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu ‘Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske’, jasno kaže da pravobranilaštva nemaju pravo na ovakve troškove i da dosuđivanje istih predstavlja kršenje prava na imovinu i prava na pristup sudu aplikantima. Iako smo vrlo brzo reagovali i nadležne upoznali sa ovim stavom, te zatražili da se isti u potpunosti poštuje a da, uporedo s tim, nadležni pokrenu inicijative za izmjenu zakonskih rješenja koja se kose se konvencijom, ništa se nije desilo niti se bilo ko oglasio”, naveo je Mešković.
Upozorio je da se logorašima i dalje, pored odbijanja tužbenih zahtjeva, plijeni pokretna i nepokretna imovina, otimaju skromna primanja u vidu penzija i invalidnina, odnosno mizernih plata onima koji imaju sreću da rade, a na stav Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu niko se ne obazire.
“Sve u skladu sa ovdašnjim zakonima a protivno odredbama Konvencije i svih moralnih i ljudskih načela i postulata. Predmeti po tužbama logoraša vođeni su ili se vode pred skoro svim općinskim/osnovnim kantonalnim/okružnim sudovima u FBiH i RS, odnosno osnovnim i apelacionim sudom Brčko distrikta BiH. Isti su rješavani i od strane Vrhovnih sudova entiteta i Ustavnog suda BiH. Napomene radi, postoje slučajevi gdje su žrtve/logoraši jedan dio zatočeništva proveli na teritoriji Crne Gore i uredno obeštećeni za svaki dan a drugi dio zatočeništva su proveli u logorima na teritoriji BiH/RS ali zbog navodne zastare nisu realizirali svoje pravo na reparaciju, iako je tekst Zakona o obligacionim odnosima na temelju kojeg sude, identičan i u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini, odnosno entitetima BiH”, kazao je Mešković.
Naglasio je da je proces sudskih reparacija pokrenut nakon što, godinama nakon rata, nije usvojeno adekvatno zakonsko rješenje kojim bi se regulirao status i prava žrtava torture u BiH te kada je postalo sasvim izvjesno da ne postoji interes, volja niti želja nadležnih da se ovim pitanjem iole ozbiljnije pozabave.
“Iako je, tek 2014. godine, Zakon o pravima žrtava torture u Bosni i Hercegovini bio na dnevnom redu Predstavničkog doma PS BiH, kada nije dobio podršku, više je nego očigledno da vlasti u BiH, kao ni prije 10 ili više godine, nemaju interesa niti namjeru poraditi na ovom problemu, a što dokazuje i pasivnost kada je ovaj problem u pitanju. Aktivnosti na pripremi nacrta Zakona o pravima žrtava torture u BiH su, krajem prošle godine, rezultirale usaglašavnjem teksta istog koji bi, u narednom periodu, trebao da se nađe na Vijeću ministara BiH a potom, ukoliko dobije podršku, i u parlamentarnoj proceduri, gdje će se odlučivati o njegovoj konačnoj sudbini ali i sudbini najbrojnije i najugroženije populacije proistekle iz rata koja još uvijek nije prepoznata i priznata”. zaključio je Mešković.
