Devetogodišnji Harun Ćuhara, koji pohađa četvrti razred Osnovne škole “Aleksa Šantić” u Sarajevu, vratio se sinoć sa ekskurzije u Bihaću. Ovo bi možda bila jedna obična priča sa đačke ekskurzije, da Harun već četiri godine nije dijabetičar i da na putu do odredišta nije imao malu nezgodu.
Harunova majka Alma podijelila je sa nama priču o brižnim učiteljicama ove škole, ali i Udruženju djece i omladine oboljele od dijabetesa Unsko-sanskog kantona.
Alma kaže da ju je veoma dirnuo gest učiteljice Amine Hodžić, koja je insistirala da njen sin ide na đačku ekskurziju, iako on koristi pumpicu za inzulin i stalno mora mjeriti vrijedonst šećera, što je za učiteljicu, ako se uzmu u obzir i Harunove godine, velika odgovornost.
– Već drugi put šalju mog sina na eksurziju. Uprkos tome što je dijabetičar od pete godine, oni preuzimaju odgovornost i moj sin zajedno sa drugom djecom ide na, za njega, duga putovanja. Sinoć je stigao iz Bihaća, gdje su bili dvije noći i tri dana – kazala je Alma.
Prema njenim riječima, ona i suprug u početku nisu bili za to da Harun bez njihove pratnje ide na put, pa je čak postojala opcija i da Alma krene sa djecom. Međutim, ta mogućnost je u međuvremenu otpala, a učiteljica Amina joj je kazala da se ne brine i da će pronaći način da mališan ide s njima.
– Učiteljica je odlučila da sa Harunom nauči sve što treba oko njegove terapije, a mi smo se na kraju složili da ide jer je vijeme da stekne neku samostalnost, te da počne sam da brine o tome ako mi nismo s njim – kazala je Alma.
Majka nam je ispričala da je se tokom puta prema Bihaću dogodila nezgoda, te da se Harunu u Travniku odlijepila kanila koja se spaja sa inzulinskom pumpicom. On je, kako nam je kazala, sa sobom imao i inzulin u penu.
– Na Facebooku imam nekoliko grupa za dijabetičare, te sam im poslala poruke da pitam ima li neko iz Bihaća ko može pomoći. Ljudi su se veoma brzo odazvali i spojili me sa Udruženjem djece i omladine oboljele od dijabetesa iz Bihaća i njegovom predsjednicom Rabijom. Ona je dva dana obilazila Haruna i davala mu inzulin, čak mu je donosila mlijeko i voće. Zbog tog gesta sam bila toliko sretna i ubuđena, kao da sam van ove planete – kazala nam je Alma, dodavši da ne zna da li se ikad može odužiti učiteljici i gospođi Rabiji, koje su Harunovu ekskurziju za njega učinile mogućom i sugurnom.
– Veoma sam sretna i zaista ne znam kako da im se odužim. Šta god da uradim, osjećam da je malo. Čula sam razna negativna iskustva djece, ne samo sa dijabetesom, od toga da njihovi drugovi i učiteljice nemaju osjeća za njih pa do raznih vrsta diskiminacije. Mi se, hvala Bogu, sa tim nikad nismo susreli. Čak su i djeca iz Harunovog razreda uvijek tu da mu pomoglu, pa kad mu naprimjer padne šećer, zovu učiteljicu i donose mu slatkiše – kazala je uzbuđena majka.
Ona je dodala da ovo nije prvi put da učiteljice OŠ “Aleksa Šantić” za njenog sina urade ovako nešto. Spomenula je i prethodnu učiteljicu Indiru Gušo, koja se prije dvije godine u samo nekoliko dana samoinicijativno educirala oko mjerenja šećera i davanja inzulina, kako bi Harun mogao ići u školu prirode na Vlašiću.
/faktor.ba
