Poraz Zmajeva bez vatre, bez krila i bez dostojanstva od selekcije koja jednom godišnje slavi u kvalifikacijskom meču, a koja reprezentaciju Bosne i Hercegovine pobijedi u presudnim momentima utrke za Mundijal nije samo sramota, već “krivično djelo” i pečat da su promjene neophodne. Ili na klupi ili na terenu. Ili i na klupi i na terenu.
Možda nekada igrači i stručni štab koji nas predstavljaju zaborave koliko je plasman na Mundijal važan za ovu zemlju, za fudbal u njoj. Njima samim je i bez toga jako dobro. Zato je “kompas” lako izgubiti.
U vremenu kada FIFA i UEFA milionima nagrađuju plasman na Mundijal, kada ekonomija jedne zemlje zbog odlaska na veliko takmičenje ima šansu drastično “živnuti”, kada imamo najbolju generaciju fudbalera, kada su nam konkurenti u grupi Kipar, Estonija i Gibraltar te solidna Grčka, propustiti odlazak na veliko takmičenje – u našem slučaju dva uzastopna velika takmičenja – nije samo sramota, nego i “krivično djelo”.
Krivce za sinoćnji poraz, za onu blamažu na Kipru koji nas je u 7. kolu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Rusiji savladao rezultatom 3:2 možemo tražiti i u igračima i u selektoru, ali kada se uzme šira slika, onda je najodgovornija osoba selektor.
Nije Kipar jedini meč u kojem nismo stajali dobro na terenu. Dugo se Baždareviću gledalo kroz prste. Od kvalifikacija za Euro 2016. i njegovog dolaska umjesto Safeta Sušića vidjelo se da naše utakmice liče na rulet, na haos. I iz tog haosa smo do baraža s Ircima dobro izlazili.
A pošto je Baždarević stigao dok smo imali loše stanje na tabeli, postojalo je i opravdanje za haotičnu igru. Morao je ganjati rezultat i igra je “morala” trpjeti.
Potom su uslijedile prijateljske utakmice i Kirin kup gdje je proširen broj igrača u reprezentaciji, gdje su ostvareni jako dobri rezultati i gdje je ekipa prikazivala mnogo bolju igru.
Umjesto da nastavi u sličnom tonu, Baždarević je, sjetit ćete se, u utakmici protiv Belgije u gostima, gdje smo pregaženi rezultatom 4:0, eksperimentisao s formacijom 3-5-2. Dakle, nakon što je već godinu dana boravio u reprezentaciji i vodio dovoljno veliki broj kvalifikacijskih i prijateljskih utakmica, selektor je u meču protiv Belgije izveo tim u formaciji koju nije koristio nikada prije i nikada poslije na klupi BiH. Grčka je, recimo, u Belgiji osvojila bod koji joj je danas zlata vrijedan.
Javnost je uglavnom i preko toga prešla, ali je remi protiv Grčke u Zenici razgolitio mane koje selektor ima. Taj remi je pokazao ono u što se sumnjalo, ali i što se pravdalo zbog “manjka vremena za uigravanje u proteklim kvalifikacijama”, “zbog snage Belgije”, “nesreće u Grčkoj”… Autoritet nije vidljiv i u reprezentaciji se i danas igra na osnovu starih zasluga. Na teren u kvalifikacijskim mečevima izlaze najzvučnija imena, a ne najbolji tim.
Najbolji primjer za to je Vedad Ibišević. Riječ je o legendi našeg fudbala i to Vedatoru niko ne može oduzeti, ali zar nije krajnje vrijeme da njegovo mjesto počne preuzimati neki mlađi igrač i da konačno promijenimo igru s dva na jednog napadača što bi nam vjerovatno mnogo više odgovaralo?
To nije nikakvo nepoštivanje Ibiševića, to bi radije bilo Ibiševićevo poštivanje reprezentacije. Pogledajte primjere Waynea Rooneyja koji se oprostio od reprezentacije Engleske u 31. godini, Davida Ville kojeg dugo nije bilo u reprezentaciji Španije, oproštaj Zlatana Ibrahimovića od Švedske… Niko ne želi da se Vedo oprosti, nego jednostavno da barem njegovo mjesto zauzme “mlađa krv” te da se konačno promijeni formacija 4-4-2 koju koristimo već otprilike četiri godine i koja nam ni u jednoj velikoj utakmici nije donijela rezultat. Jedini veći meč koji smo dobili s ovom formacijom je meč protiv Grčke kod kuće u eri Safeta Sušića, a i tada smo sva tri gola postigli iz prekida.
Sjetite se samo situacije s Kenanom Kodrom protiv Grčke ili sinoć situacije s Edinom Viščom? Kodro je protiv Grčke ušao, pa izašao, a i dok je igrao, boravio je na poziciji koja mu ne odgovara dok je mjesto u napadu uz Edina Džeku zauzeo Ibišević.
Sinoć je selektor pri vodstvu 2:0 uveo Danijela Miličevića umjesto Edina Višće i time konceptualno nije ništa promijenio, pa je loša igra nastavljena. Ostali smo u istoj formaciji i primili smo tri gola te izgubili meč.
Potom je umjesto Gojka Cimirota ušao Mato Jajalo, a onda kada smo morali ganjati barem bod, izveden je Ibišević da bi ušao Armin Hodžić.
Dakle, u momentima kada moramo ganjati rezultat vadili smo napadača, a dok smo branili rezultat vadili smo veznjaka.
Protiv Grčke je, recimo, u momentima kada smo tragali za golom izveden je ofanzivac Kodro, a uveden zadnji vezni Muhamed Bešić.
Jasno je da sve navedeno ne mora nužno značiti da su nas izmjene o kojima pričamo natjerale da igramo defanzivnije. Da, “ne mora nužno značiti”, ali je, nažalost, značilo. Nijedna izmjena koju smo naveli nije pomogla našem timu i to je činjenica.
Zaboravite “trpanje” Estonije, Gibraltara, Andorre, Latvije i sličnih. Razmislite kakve smo rezultate pravili i kakvu smo igru imali igrajući s dva napadača protiv Belgije, Grčke, Velsa, Irske… velikog Kipra sinoć.
U suštini, igra s dva napadača pri čemu stalno ta mjesta zauzimaju Ibišević i Džeko ne samo da usporava napredak Kenana Kodre, Riada Bajića, Armina Hodžića i još nekih napadača u reprezentaciji, nego troši i jedno mjesto u veznom redu, a tu, ne računajući Miralema Pjanića koji nominalno zazuima jedno mjesto, imamo ogromnu konkurenciju (Muhamed Bešić, Gojko Cimirot, Deni Milošević, Mato Jajalo, Anel Hadžić, Mario Vrančić, Sanjin Prcić, Amir Hadžiahmetović, Amer Gojak, Rade Krunić, Danijel Miličević, Haris Medunjanin….).
“Mislim da je to jako dobar rezultat…”, govorio je selektor Mehmed Baždarević prilikom gostovanja na Face TV-u nakon remija bez pogodaka protiv Grčke u Zenici, a onda dodao: “… s jednom drugačijom igrom.”
Potom ga je Senad Hadžifejzović upitao: “Postavkom?”, na što je Meša odgovorio: “Ne. Nego da smo igrali s malo više ambicija, da su pojedini igrači bili u boljem danu…” Uslijedio je novi “ulet” od Hadžifejzovića: “Kažeš da je do igrača, a ne do postavke bilo?”
“Ne… Mislim, to su priče novinarske, ovih portalčića. Postavka je samo jedna šifra na papiru, najvažnije je ono što se da na terenu”, obrazložio je selektor i ponovo pozvao na “borbu, agresivnost, trku”.
I tu ćemo stati.
Taj dio dijaloga je malo nejasan – ne zna se da li je na nedostatak igre utjecao loš doprinos igrača ili selektora. Ipak, jedna je stvar jasna – ni selektor nije bio zadovoljan igrom. A upravo je tako i smatrala javnost i “portalčići” kako selektor naziva medije koji pišu onako kako mu ne odgovara.
Sad je problem, zašto onda kontrira “portalčićima” kada se ustvari slaže s njima da “igra nije bilo na nivou”. Da je igra bila na nivou, ne bi onaj bod u Zenici teško pao.
A još gore od svega je što ništa bolje nije prikazano ni na Kipru gdje je 94. selekcija svijeta, ona koja je od septembra 2016. godine u ukupno 9 odigranih utakmica postigla 11 golova od čega pet Gibraltaru, tri Kazahstanu i tri reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Tri u samo 11 minuta. Tri u drugom poluvremenu. Tri nakon što su gubili s 2:0.
Proširimo li vremensku liniju na ovih 17 godina u 21. stoljeću, Kipar je sinoć upisao tek 19. pobjedu u kvalifikacijama za svjetska ili evropska prvenstva. Savladali su Maltu dva puta, Andorru četiri puta, Gibraltar dva puta i San Marino dva puta. Po jednom su srušili Irsku, Vels, Izrael, Gruziju, Island, Bugarsku i Farska Ostrva. I BiH dva puta u posljednje tri godine.
Svi ovi podaci nisu iznenađenje, niko nije ni mislio da Kipar ima bolje rezultate, ali kada se ovako na jednom mjestu svi ti brojevi pogledaju, onda sinoćnji debakl još više dolazi do izražaja.
Baždareviću se ne može osporiti uloženi napor da proširi bazu igrača, da ih redovno posjećuje, da ih prati, ali rezultati jednostavno izostaju. Igra i zalaganje su u velikom broju mečeva bili daleko ispod nivoa. Njegovo pozivanje na “borbu i agresivnost” postaje kliše. I to se nekako mora promijeniti.
Za sinoćnji poraz nema opravdanja, on je debakl, sramota, katastrofa. Selekcija igrača koju imamo takve mečeve mora rutinski rješavati.
Selektor koji je na kormilu Zmajeva već skoro tri godine, imao je i više nego dovoljno vremena i materijala da skupi ekipu koja sinoć može iskoristiti domaći remi Grčke protiv Estonije (0:0) i zauzeti drugo mjesto na tabeli, a ne nakon sramote zahvaljivati se sudbini što je Grčka kiksala i time nam ostavila skoro iste šanse za osvajanjem drugog mjesta na tabeli.
Igrači koji su toliko dugo na okupu, koji igraju u najboljim evropskim ligama imaju dovoljno iskustva i kvalitete da protiv Kipra ne izgledaju jadno, pa taman ih s klupe predvodio Pink Panther.
Krivi su, dakle, i selektor i igrači. A naravno da je neko tu više, neko manje kriv.
I sigurno je da su ovakvi porazi pečat da ništa ne dolazi slučajno i da su promjene neophodne. Da li u igračkom kadru na terenu ili na selektorskoj klupi, to ostaje da se vidi.
klix.ba
