Ovu komparaciju aktuelnog ministra sigurnosti BiH mnogi su tada smatrali neprimjerenom, pa čak i ako je riječ o Nikoli Špiriću. No, u svjetlu odluke State Departmenta da mu se zbog korupcije uvedu sankcije, može se slobodno reći da je “opasnost zvana Špirić” prepoznata i na međunarodnom nivou.
– Špirić je bio involviran i ostvario je benefite od javne korupcije, uključujući prihvaćanje koristi u zamjenu za uplitanja u javne procese, za vrijeme mandata zastupnika u Zastupničkom domu u Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine – navodi se na stranici State Departmenta.
Brojne su afere koje su u proteklih desetak godina obilježile političku karijeru Nikole Špirića (pri tome, ovdje govorimo samo o onim aferama za koje je javnost saznala, op.a.).
Stan u Beču i prodaja knjiga
Sve je počelo 2009. godine, kada je otkriveno da je cijena službenog automobila “audi” koji se kupovao za Špirića neobjašnjivo porasla za 86.667 maraka – isti iznos u kojem je oštećen državni budžet. Državno Tužilaštvo tada je pokrenulo istragu o spornoj kupovini automobila. Nekoliko godina kasnije, u oktobru 2013., istraga je obustavljena, a iz Tužilaštva su naveli da je Špirić u ovom predmetu ispitan samo kao svjedok, a ne kao osumnjičeni.
Zbog stana u Beču, koji je 2008. godine kupljen na ime Jovane Špirić, kćerke Nikole Špirića, protiv Špirića je dva puta vođena istraga.
Ugovor o kupovini stana u glavnom gradu Austrije sklopljen je krajem oktobra 2008. godine, kada je Špirić bio na čelu Vijeća ministara BiH. Za stan i garažu u Beču Špirić je 15. oktobra 2008. godine isplatio 396.844,52 eura. Približno isti iznos, nešto više od 400.000 eura, neposredno prije kupovine stana “misteriozno” se pojavio na Špirićevom bankovnom računu. Nikola Špirić tvrdio je da je taj novac zaradio prodajom knjiga i donacijama koje je dobio od prijatelja.
Nakon što je novinar Slobodan Vasković prvi na svom blogu objelodanio detalje sumnjive kupovine Špirićevog bečkog stana, Tužilaštvo BiH, kojim je tada rukovodio glavni tužilac Goran Salihović, početkom 2016. navodno je “formiralo predmet”, da bi kasnije Salihović izjavio da istraga protiv Špirića ipak nije zvanično pokrenuta. Nakon dolaska Gordane Tadić na poziciju v.d. glavne tužiteljice, SIPA je počela istraživati porijeklo novca kojim je Špirić kupio stan u Beču. Do danas je ostalo nepoznato kakvi su rezultati te istrage.
Detalj iz Špirićevog bečkog stana
U novembru 2013. godine, centar za istraživačko novinarstvo (CIN) objavio je tekst o tome kako je majstore za radove na svojoj kući u Drvaru Špirić navodno plaćao iz interventnih budžetskih sredstava. Prema istraživanju CIN-a, u vrijeme dok je bio predsjedavajući Vijeća ministara BiH, Špirić je sredio da značajan dio novca iz državnih budžetskih rezervi, više od 136 hiljada maraka, dobije 138 pojedinaca, pri čemu je skoro trećina novca otišla Drvarčanima. Među onima koji su dobili novac su i ljudi koji brinu o Špirićevom imanju u okolini Drvara.
Iskaz Kemala Čauševića
Među optužbama koje su najviše inkriminirale Špirića posljednjih godina je i iskaz Kemala Čauševića, bivšeg direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, koji su mediji objavili 2015. godine. Dobar dio Čauševićevog iskaza odnosi se na “usluge” koje je od njega tražio Špirić, a koje su se odnosile na povrat poreza, oslobađanje od carine i zapošljavanje. Čaušević je, također, optužio Špirića za uzimanje mita.
Kako je naveo bivši direktor UIO, odmah nakon imenovanja na poziciju predsjedavajućeg Vijeća ministara, Špirić je od Čauševića zatražio da Goranu Marinkoviću, odnosno njegovom preduzeću “Marinković Comerc”, vrati porez od 500.000 KM. Akt Poreske uprave RS kojim se zahtijevao povrat PDV-a bio je nečitko potpisan i nije se vidjelo ko je njegov potpisnik, pa je Čaušević zadužio svog pomoćnika Dževada Nekića da provjeri o čemu se radi.
– Vrlo brzo, možda poslije pola sata,nazvao me Špirić i verbalno me napao i stavio mi do znanja da nije zadovoljan mojim ponašanjem. Obratio mi se riječima: “Nisam to očekivao od tebe, lijepi moj direktore!” Bilo mi je jasno da nešto nije u redu, jer što bi se on brinuo o nečemu što je zakonito, a ukoliko je sve čisto, zašto bi bilo kome smetalo da se provjeri – naveo je Kemal Čaušević u svojoj izjavi.
Pola miliona maraka je, otkriva Čaušević, nakon Špirićeve “intervencije” vraćeno bez dodatnog problematizovanja firmi “Marinković Comerc”.
– To je osoba (Marinković, op.a.) koja ima specijalan odnos sa Nikolom Špirićem i Špirić mu koristeći svoj položaj konstantno pomaže. Marinković je bio predmetom naše istrage u isto vrijeme za praktično iste stvari kao poznati slučaj “Čago” (utaja poreza i pranje novca, op.a. ) u kojem je podignuta optužnica – tvrdi Čaušević.
Na kraju svog iskaza, Čaušević je dodao: “Goran Marinković mi je otvoreno rekao da plaća Nikolu Špirića, jer mu se isti nameće”.
Lažiranje zaključaka Komisije za nadzor nad OSA
U julu prošle godine, Nikola Špirić je kao predsjedavajući Zajedničke komisije za nadzor nad radom Obavještajnо-sigurnosne agencije (OSA) BiH, priznao da je potpisao dokument sa lažnim zaključcima, kojeg je ta Komisija uputila u OSA-u. Dokument upućen OSA-i sa Špirićevim potpisom je sadržavao zaključke koji nisu bili usvojeni, što potvrđuju i zapisnici sa sjednica koje su sazvane zbog afere “Ušće”.
Pomenuta afera nastala je kada su se u javnosti pojavili povjerljivi dokumenti OSA-e koji su se odnosili na praćenje zvaničnika Srbije, što se u konačnici ispostavilo kao netačno. Špirić je tada sazivanjem hitne sjednice najprije pokušao nametnuti usvajanje prijedloga o otvaranju istrage protiv direktora OSA-e Osmana Mehmedagića, što je odbijeno. Međutim, udari SNSD-a na OSA-u su nastavljeni u saradnji sa HDZ-om BiH, odnosno posredstvom glavnog inspektora OSA-e Damira Bevande, koji je Komisiji dostavio prijavu protiv direktora Mehmedagića. U prijavi je navedeno da Mehmedagić onemogućava Bevandi provođenje istraga na području Hercegovine.
Komisija je raspravljala o sukobu čelnika OSA-e, ali bez donošenja zaključaka, što Špirića nije spriječilo da 8. maja 2017. godine čelnicima te agencije dostavi izmišljene zaključke. U njima se izdaje naredba glavnom inspektoru, a ne direktoru OSA-e, da istraži postojanje proceduralnih grešaka u postupku kod zavođenja dokumenta “Ušće”. Špirić u krivotvorenom dokumentu također zadužuje Damira Bevandu, a ne direktora OSA-e, da istraži i dostavi dokumentaciju povodom “predstavke M. T.”.
Šta zna Amerika, a ne znamo mi
Interesantno je, međutim, da se sankcije State Departmenta koje su netom uvedene Nikoli Špiriću ne odnose ni na jednu od pomenutih afera već, kako je to istaknuto, na njegovu umiješanost u korupciju “za vrijeme mandata zastupnika u Zastupničkom domu u Parlamentarne skupštine BiH”. Dakle, radi se, po svemu sudeći, o Špirićevim nezakonitim radnjama koje su još uvijek nepoznate javnosti.
U Zastupnički dom Parlamenta BiH Špirić je ušao nakon Općih izbora 2014. godine. Prema podacima CIN-a, kao zastupnik zarađuje oko 5.500 KM mjesečno.
Zvanični podaci iz imovinskih kartona također govore da je Nikola Špirić u Banjoj Luci vlasnik stana od 125 kvadrata i poslovnog prostora od 110 kvadrata, vrijednih skoro 400 hiljada KM. U imovinskom kartonu iz 2014. godine prijavio je porodično naslijeđe koje ima u Federaciji BiH. Prema zemljišnoknjižnim dokumentima, Špirić je naslijedio kuću i deset hektara zemljišta u Drvaru.
U izjavi koju je popunio 2012. godine, prije preuzimanja funkcije ministra finansija, Špirić je napisao da njegova kćerka Jovana posjeduje stan u Beču, a sin u Beogradu. Također, tada je naveo da je on vlasnik stana u Novom Sadu. Ništa od ovoga nije naveo u imovinskom kartonu iz 2014. godine.
Izvor:Faktor
