Pod okriljem tzv. Herceg-Bosne na području Hercegovine otvoreni su brojni logori kroz koje je, prema neslužbenim podacima, prošlo više od 50.000 Bošnjaka, Srba, ali i Hrvata koji se nisu slagali sa tadašnjom hrvatskom politikom.
Od tog broja, kroz desetak logora tzv. Herceg-Bosne: Široki Brijeg, Dretelj, Gabela, Ljubuški, Koštana bolnica u Stocu, Dobrkovići, Vojno, Raštani, Mašinski fakultet, te stadion Pod Bijelim brijegom prošlo je oko 8.000 Mostaraca. Prema podacima Udruženja logoraša Mostar, još se traga za posmrtnim ostacima oko 700 ubijenih logoraša.
Diplomirani inžinjer saobraćaja i predratni sudski vještak, Ramiz Tiro, prvi put, nakon 1993. godine nalazi se ispred zgrade Mašinskog fakulteta, u čijem podrumu je 3 dana bio zatvoren. Vidno uzbuđen i potresen, gleda u studente, koji se danas obrazuju u zgradi u kojoj su se prema njegovim svjedočenjem događale stravične stvari.
“Ovdje na spratu i u podrumu je bila vojna policija HVO-a, kad sam dole došao, vidio sam beton i veliki smrad. Pored nas je bila velika bačva, koja je bila puna izmeta ljudskog, to se prelijevalo, jer su tu ovi logoraši što su bili na linijama , tu su spavali i vršili nuždu, nije bilo wc-a. Ja sam molio stražare, kucao na vrata, krvarim, ranjen, molio ih da ja prospem to, međutim nisu mi dali”, kaže Tiro za N1.
Obavljajući prisilne radove, u Šantićevoj ulici, koja je u ratu bila poprište najtežih sukoba Armije RBiH i HVO-a tačno na ovom mjestu, prije 24 godine ranjen je u glavu.
“Ja sam u rukama nosio vreću, i u vreću su nam pucali meci, tako da nam se vreća prosipala, mi nismo mogli nazad, jer su nas ovamo nanišanili oni koji su nas spremili, tako da smo mi i dalje išli, nisam se puno strašio, mislio sam bolje puknut odmah šta ću se više patiti, išao sam dalje, i kad smo bacili drugu vreću, nešto je eksplodiralo i nas četvorica smo pali i svi smo ranjeni”.
Ramiz je proveo je 262 dana u logorima Dretelj kod Čapljine i Heliodrom kod Mostara. Najviše logoraša, prisjeća se, stradalo je prilikom odlaska na rad, gdje su korišteni kao živi štit na liniji razgraničenja vojnih snaga. Batinanja, ubistva, psihološke torture i mučenja žeđu, bila su svakodnevna.
“Po 72 sata nisu se vrata otvarala, nismo mogli ni vršiti ni nuždu ni ništa, niti piti vode, dehidrirali smo, smršao sam tada preko 30 kilograma”.
O svojim patnjama napisao je knjigu, pod nazivom “Dretelj na vratima Džehennema”. Pisanje knjige, kaže, bila je najefikasnija psihoterapija za svu bol i patnju koju je pretrpio.
“Kad osjetiš nemoć, dehidrirao, mokriš krv, i tako ležiš u toj vatri, ali si živ i kontaš evo na vratima si džehennema. Dok nisam napisao knjigu nikako nisam bio ljudsko biće, od mene su napravili životinju, kad sam izišao iz logora ja sam bio isto životinja i kad sam završio knjigu ja sam se vratio u tu ljudsku ljušturu”.
Heliodrom i Dretelj ubrajaju se u logore u kojima su najteže kršena prava civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, što su počinile hrvatske snage. Kroz ova dva logora, ali i kroz logor Ljubuški prošao je i Alija Lizde. On je u trenutku hapšenja bio načelnik Informativne službe Četvrtog korpusa Armije BiH i radio je kao novinar i urednik mostarskog ratnog studija tadašnjeg Radija BiH. U logorima je proveo 5 mjeseci. Najteže mu je pao period koji je proveo u Dretelju, iako je tamo bio najkraće.
“U Dretelj sam odveden 30.6. i tu sam proveo najcrnjih 17 dana u životu, to je najcrnja rupa, ako se može govoriti o nekoj crnoj rupi hrvatskog naroda, to je ulazak u pakao. Sad možete zamisliti Hercegovinu i temperaturu vani od 40 stepeni, a mi smo u nekom metalnom hangaru gdje je sigurno za 20 stepeni bila još veća temperatura”, kaže Lizde.
U Centralnom zatvoru, HVO je zatočenike prisilno odvodio na kopanje rovova na prvoj liniji fronta, na sahranjivanje ubijenih Bošnjaka u masovne grobnice, na razlicite teske fizičke poslove , priča nam Alija, a i stadion Pod Bijelim Brijegom bio je jedno vrijeme sabirni centar iz kojeg su Bošnjaci deportirani u okolne koncentracione logore.
“Bilo je čak ljudi koji su tjerani da pasu travu na stadionu, pričao mi je momak kako je sakrivao ličnu kartu, jednog mog prijatelja vezali lisicama za ograde na stadionu, i bio je pun stadion ljudi, ja nisam bio na stadionu, ali vidio sam ljude kad vode a onda sm čuo potresne priče ljudi”, sjeća se Lizde.
Devetnaesti mart 1994. godine je dan kada su logori tzv. Herceg Bosne zatvoreni i kada su preživjeli logoraši dočekali napokon slobodu. I Ramiz i Alija, posljedice mučenja osjećaju i danas.
“Na jedan način taj krug se zatvorio kad sam otišao u Hag. Ja sam se u Hagu suočio sa svim tim kreatorima zle politike koja ovdje još uvijek traje i to mi je puno pomoglo”. navodi Lizde.
“Mislim da ne možemo ovo zaboraviti, ali moramo pamtiti da se ne bi ponovilo to”, kaže Tiro.
Sjećanja na dane provedene u logorima žive i danas, iako ih žele odagnati, ali bez uspjeha. Poslije svega ne mrze nikog, ali im je pravda kažu bitna.
Izvor: (N1)
