Ramiz Nukić iz bratunačkog sela Kamenice već deceniju i po slobodno vrijeme provodi tragajući za kostima ubijenih Srebreničana u šumama u okolini svog rodnog mjesta, želeći na taj način pomoći porodicama žrtava da sahrane svoje najmilije.
– Svaka žrtva zaslužuje da makar bude dostojanstveno sahranjena. Svaka! Ja tragam za kostima, a na njima ne piše ni Bošnjak, ni Srbin, ni Hrvat. Bol svake majke je ista – kazao je Nukić u razgovoru za Fenu, dodajući kako njegov primjer treba slijediti da bi sve žrtve bile sahranjene što prije.
Za posmrtnim ostacima počeo je tragati 2002. godine kada se iz Tuzle vratio u svoje selo iz izbjeglištva i želja mu je da sve žrtve budu pronađene dok je on živ.
On će, kaže, raditi i doprinijeti onoliko koliko može na rasvjetljavanju onoga što se desilo početkom devedesetih godina, a ostalo je na institucijama.
– Što se tiče presude koja će u srijedu biti izrečena Ratku Mladiću u Hagu, nadam se da će biti ispunjena želja porodica žrtava, iako nama žrtvama to ne znači mnogo jer mi svojih najmilijih nemamo, i ne možemo ih vratiti, ali će nam malo olakšati – rekao je Nukić.
Njemu je, otkada je našao braću i oca bilo, kaže, malo lakše, jer makar zna gdje su ukopani i da njihove kosti nisu u šumi. Smatra da je pronašao oko 250 posmrtnih ostataka koje je preuzeo Institut za nestale osobe BiH.
Pretražuje teren kojim su Srebreničani išli prema Tuzli, a dnevno zna preći i do 30 kilometara.
– Pretežno hodam sam, neću da rizikujem ničiji život, jer uvijek se u ovim šumama može desiti najgore. Kada nemam obaveza kući, uzmem štap u ruke i pretražujem. Otprilike znam gdje bi mogao naći, jer znam gdje su bile zasjede – istakao je Nukić.
Predstavnici Instituta za nestale ove godine su četiri puta dolaziti po kosti koje je Nukić pronašao, ali kaže da sve teže pronalazi.
– Institut ne može sam, oni odavde nose kosti od 1997. godine, ja im pomažem 15 godina i još se pronađe poneka kost ili čitav skelet. Ko god može treba da krene, da pomogne da sve žrtve budu sahranjene – poručio je Nukić.
Ovaj pedesetšestogodišnjak bez naknade traga za kostima, iako mu je niko nije ni nudio. Naglašava da novac ne treba da bude motiv i poziva sve koji znaju gdje bi posmrtni ostaci žrtava mogli biti da se uključe u otkrivanje istine.
