Mlada bh. umjetnica i bečka studentica Anita Zečić već 15 godina kao aktivistica nevladinog sektora, a odnedavno i kao performer instalacijom „Prijedor 92“ brusi savjest ljudi o onome što se dogodilo u BiH u prošlom ratu, posebno u njenom rodnom Prijedoru i dolini Sane.
Audiosnimci žrtava
Bijela platnena kupola koja sadrži svjedočanstva i nepobitne činjenice o počinjenom genocidu putuje već mjesecima po BiH, Hrvatskoj, Austriji…
U klaustrofobičnom prostoru bijelog šatora nalaze se audiosnimci žrtava, njihova imena, a među njima i 30 Anitinih ubijenih srodnika.
Ova mlada žena odlučila je da “putujućim balonom” dočarava golgotu prijedorskih logora smrti, ali i uputi snažan protest protiv predstavnika institucija Republike Srpske i Prijedora, koji negiraju genocid i pred očima zaprepaštenog univerzuma zabranjuju podizanje spomenika za 102 ubijene prijedorske djece.
– Morala sam to učiniti, jer ja sam dijete Kozarca, po majci, Prijedorčanka po ocu, tu sam se rodila. Sanjanka sam po mjestu poslijeratnog boravka, a sada i Bečlijka, jer me Beč dobrodušno dočekao. Ovo radim zbog žrtava, zbog 3.176 ubijenih civila ovog grada, zbog necivilizacijske tekovine poricanja genocida i politike nemirenja s istinom koja je stotinama godina robije za prijedorske zločince potvrđena u Haškom tribunalu – objašnjava Zečić.
Njena bijela kupola koju su vidjeli Kozarčani, Prijedorčani, Sarajlije, građani Rijeke, austrijskog Klagenfurta, Beča, a uskoro će je vidjeti i u Bernu, 12. septembra, pravo je osvježenje u već sterilnim protokolima obilježavanja mjesta stradanja.
Mnogo truda
Anita je, osim toga, puna energije, nepopravljivo entuzijastična, i naprosto plijeni dok ljudima prenosi ideju svoje instalacije. Osmijehom, uz to, razoružava.
A mnogo je truda uložila u izradu putujućeg spomenika u obliku kupole koju su, kako kaže, koristile sve religije i civilizacije. Tri metra visoka, šest široka, od 260 kvadrata prozirnog bijelog platna, spojena sa 432 bijela konopca i 864 čvora, dugo je rađena. Anita Zečić je i videozapisom obilježila njegovu izradu.
– Kad ljudi vide ovaj putujući spomenik i u njemu se suoče s jezovitim iskustvima prošloga rata, ponesu u sebi emociju i poruku kako je svaka žrtva bitna, bez obzira kako se zove i koje je nacionalnosti. Prijedor je zadesio genocid i ta se činjenica ne može negirati. Putujem Evropom i svjedočim o tome – kaže mlada umjetnica.
Izborila se za pravo da u Beču brani magistarsku tezu “Prijedor – negiran genocid“
Zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti, Anita Zečić izborila se da na Fakultetu umjetničke pedagogije u glavnom austrijskom gradu u narednom periodu priprema i brani magistarsku tezu “Prijedor – negiran genocid“.
– Austrija je snažno senzibilizirana i oprezna na riječi patriotizam, nacionalizam i slično. Moj magistarski rad ima dva dijela – politički, gdje treba da argumentiram postojanje genocida u Prijedoru, i umjetnički, gdje ću valorizirati kulturološku, sociološku i civilizacijsku podlogu za postavljanje spomenika u Prijedoru za sve civilne žrtve u tom gradu. Jer od 3.176 žrtava najviše je Bošnjaka, ali su ubijena i četiri Srbina te 350 Hrvata. Zahvaljujući ovim činjenicama, uspjela sam se izboriti da na jednom primarno umjetničkom fakultetu branim jednu primarno političku tezu, ali sa suštinskim umjetničkim dodatkom – kaže Anita i dodaje kako izradu njenog rada prati čak pet mentora.
Anita Zečić je prije tri godine u Beču organizirala Dan bijelih traka. Posljednjih 15 godina volonterski je aktivna na obilježavanju stradanja u koncentracionom logoru Omarska.
