Najzloglasniji kriminalac Jugoslavije Ljubomir Magaš – Ljuba Zemunac bio je predmet analize psihijatra crnogorskog zatvora Spuž.
Dosjei Ljube Zemunca, i onaj u Njemačkoj, i onaj u jugoslavenskoj policiji, imaju po deset kilograma.
U onom jugoslavenskom je zatvorski psihijatar iz Spuža napisao:
“Magaš je u kazneno-popravni dom u Spužu priveden iz istražnog zatvora, nakon ekstradicije iz Njemačke, na izdržavanje kazne 28. aprila 1982. godine zbog krivičnog djela silovanja za koje mu je u prvostepenom postupku bila izrečena kazna od pet godina, a u međuvremenu je stigla i presuda na kaznu zatvora od tri mjeseca zbog teške tjelesne povrede – djela koje je počinio u Opštinskom zatvoru u Prokuplju (dok je u aprilu 1978. godine u Opštinskom zatvoru u Prokuplju izdržavao kaznu, Magaš se posvađao sa jednim zatvorenikom i koliko ga je “lako” udario, slomio mu je donju vilicu…)
Silovanje je počinio u Budvi samo nekoliko dana po izlasku iz zatvora gdje je izdržavao kaznu, također zbog silovanja. Prema sopstvenom priznanju, Magaš je prije ovoga još dva puta osuđivan zbog silovanja na kazne od dvije i po i četiri godine zatvora.
Odmah nakon silovanja u Budvi Magaš je pobjegao u inostranstvo i već istog mjeseca bio osumnjičen za ubistvo iz bezobzirne osvete, ali je postupak obustavljen zbog nedostatka dokaza.
Do dolaska u Spuž, Magaš je bio osuđivan šest puta, a pored ostalog je učestvovao, barem je sam izjavio, i u onom pokolju u zatvoru Zabela. Više puta je i dugo boravio u inostranstvu i od 1973. godine nosio metak u leđima koji je zaradio u Italiji. U Beogradu je godinu dana prije toga bio ranjen nožem, imao je ožiljke od uboda šrafcigerom u predjelu trbuha, a ranjavan je i u nogu. Naravno, sva ta fizička ranjavanja ostavila su i duboke duševne ožiljke, pričao je spuški psihijatar.
On je navodio da se kao moguće objašnjenje njegovog kriminalnog ponašanja može uzeti i razrušeni porodični dom nakon razvoda njegovih roditelja kada je Ljubomiru bilo sedam godina.
– Već tada on je ranjen i to je sigurno ostavilo dubokog traga u njegovoj ličnosti. Ne mislim da je bio bezosjećajan, ali je agresivnost, verbalna i fizička, ogrubjelost i okorjelost, izbijala iz svakog njegovog gesta, postupka i izjave. Na primjer, on je odmah po dolasku u karantin našao žrtvu: zbog nekih starih računa iz Njemačke pretukao je jednog mnogo starijeg zatvorenika od sebe kojeg je tu sreo. Nekoliko dana kasnije, krajnje vulgarno je psovao i vrijeđao stražara-ključara – stoji u dosjeu iznad potpisa ljekara iz crnogorskog zatvora.
– U međuvremenu, uspio sam da sa njim obavim testiranje i dobio najneobičnije odgovore u svojoj dotadašnjoj, a i dosadašnjoj dvanaestogodišnjoj praksi: na 92 pitanja jednog upitnika Ljuba Zemunac je na sva odgovorio sa “ne”.
To mi je ukazalo da je riječ o fanatičnom otporu – negativizmu. Uspio sam da utvrdim stepen njegove inteligencije koji je bio u granicama prosjeka. Bio je rječit i obrazovan iznad nivoa svog osnovnoškolskog obrazovanja – pravo čudo pošto je njegovo školovanje bilo na preskok zato što je istjerivan iz petnaest škola u Beogradu i Nišu, a u Nišu i sa zanata auto-limara – stoji u dosijeu.
Kako naglašava doktor psihopate ne priznaju i ne trpe nikakve autoritete.
– Magaš je, na primjer, bez ustezanja rekao sudiji koji mu je sudio da “smrdi”. Mene je ispsovao i izvrijeđao pred dvojicom stražara, a kad sam rekao da postupe po propisu, on je otrčao za nož koji je uspio da prokrijumčari i sakrije u svom ležaju. Sva sreća da sam već bio izašao van zidina zatvorskog kruga.
Pošto nije stigao do mene Magaš se popeo na jednu od zgrada u zatvorskom krugu i tu mitingovao sa nožem u ruci sve dok ga nisu odobrovoljili da siđe i sklopi sa njima “primirje”, a meni su u upravi doma rekli da sutradan ne ulazim u zatvorski krug. Iako je u domu kružila fama da posjeduje nevjerovatnu fizičku snagu, da može odjednom uraditi po hiljadu sklekova, sutradan sam ipak ušao u krug.
Prošao sam u dvorištu pored Magaša, ali se on pravio da me ne vidi: “Je li, bre, Ljubo, što ti htjede juče da me kolješ?”, pitam ga kad ga stražar dovede. “Juče bih zaklao i samog sebe”, odgovorio mi je sasvim pomirljivo i bez trunke agresivnosti.
Doktor navodi da je Magaš, bez obzira na snagu, bio infantilna osoba.
– On je, do odlaska u Centralni zatvor u Beogradu na liječenje, radio kako mu je bilo volja. U Domu je silom ostvario primat vođe među osuđenicima, ali ako se ima u vidu da je u pripravnosti pod glavom čuvao nož, može se zaključiti da je bio progonitelj, ali i progonjena zvijer – onaj koji daje, ali i prima udarce, zbog čega je, ja mislim tako, stalno morao spavati sa jednim otvorenim okom.
Za psihopate važi da su često natprosječne inteligencije, dopadljivi pri prvom susretu, ali se ta dopadljivost izgubi kada se vidi koliko su neosjetljivi za prava i potrebe ljudi. To je važilo i za Ljubomira Magaša – stoji u dosjeu o Ljubi Zemuncu.
(Kurir/SB)
