Krajiški tekstilni gigant između prošlosti i nade

Da li će se fabričkim krugom opet čuti žamor zadovoljne radničke klase, zveckanje tanjira u restoranu firme i vratiti vjera u bolji život.

Prazni i zapušteni objekti nekadašnjeg bihaćkog giganta Kombiteks, nakon više od dvije decenije čekanja, krenuli su sa restauracijom.

Drveće i korov su smaknuti, trava ošišana i ograda dotegnuta, a hale u objektima koje su nekada bile ispunjene mašinama očišćene i čekaju buduće investitore da ih preuzmu.

Radilo se, imalo se i dobro se živjelo

Tekstilni kombinat Kombiteks je rođen davne 1957. godine i već tad je imao 50 zaposlenih. Rast industrijske proizvodnje, a time i tekstilne industrije u Jugoslaviji, pratio je i Kombiteks, ali pratili su te procese i radnici, usavršavali se, sticali nova znanja, gradili i već 1962. godine uspješno instalirali nove tkalačke mašine, proizvedene u Jugoslaviji, uveli nove proizvodne kapacitete za oplemenjivanje sirovih tkanina.

„Kombiteks je u tim godinama sve više postajao kičma privrednog razvoja cijele Krajine, postao neodvojivi dio bihaćke zbilje, mjesto u kojem se odvijao složeni život fabričkih radnika. Tokom 1961. godine utemeljena je predionica, stvoreni su uslovi za proizvodnju kardiranog i češljanog prediva. Instalirano je 20.000 vretena sa svom pratećom opremom u tehnološkom procesu od čistionice do prematanja prediva na konuse. Razvojem prerađivačkih kapaciteta za proizvodnju tkanina između 1970. i 1980. godine, ukazala se potreba za daljnjim proširenjem kapaciteta predionice. Kombiteks je nastavio da se razvija, raste, tako je izgrađena i nova hala predionice, montirano je novih 10.000 vretenaca. Posebno je tretirana proizvodnja kord samta, te niki pliša i džinsa iz bojenog prediva. Tkalački kapaciteti dostigli su nivo od 16 miliona kvadratnih metara godišnje“, priča Šefik Smlatić, stečajni upravitelj.

Šefik Smlatić, stečajni upravitelj

Senad Pašić (60) u Kombiteks je došao 1. aprila 1980. godine. Tu je zasnovao porodicu i izgradio sve što danas ima. Dok se prisjeća tih vremena, njegove oči zarose i uhvati ga sjeta zbog onog što je ovaj tekstilni kombinat nekada bio.

„Kombiteks je bio jedan od najvećih tekstilnih giganata na Balkanu. Radio sam u početnoj fazi, bio sam šef pogona u predionici koja je dnevno proizvodila 20 tona prediva. To je bila jedna velika mladost kojoj je Kombiteks bio, ne samo firma, već mjesto za druženje i osnivanje porodica. Proizvodnja je normalno funkcionisala, radnici su vrijedno radili i to su bili najljepši dani moga života. Billi smo mladi i imali smo posao i bili zadovoljni. Plate su bile solidne i redovne“, prisjeća se Senad.

Milka Malkić (67) je vrlo mlada došla u proizvodnju, ali se ne kaje jer, kako kaže, tu je ostvarila život dostojan čovjeka.

„U Kombiteksu sam se zaposlila 1966. godine i bila sam jako mlada. Cijeli svoj radni vijek sam provela u proizvodnji. Radilo se, ali se i imalo, a život u ono vrijeme za nas radnike i radničku klasu, bio je daleko bolji nego danas i kamo sreće da se prema radnicima primjenjuje odnos barem upola kakav je tada bio“, kaže Milka.

U zenitu svog razvoja, Kombiteks je 1987. godine dostigao proizvodnju koja je u novčanom obliku iznosila 60.000.000 američkih dolara, od toga samo je Kombiteks sa ovog prostora dostigao izvoz u vrijednosti od 18.500.000 američkih dolara. U Kombiteksovim halama neposredno u proizvodnji radilo je 4.200 radnika, dok je ukupan broj uposlenih bio za današnje vrijeme nezamislivih 5.867 radnika.

„Izvoz prediva u SSSR naplaćivan je pamukom, dok je sa talijanskom firmom iz Milana bio potpisan ugovor o dugoročnoj poslovnoj saradnji. Ugovor o dugoročnoj poslovnoj kooperaciji potpisan je između Kombiteksa i firme Cantoni iz Milana. Saradnja je trajala duže od 25 godina i međusobna razmjena dostigla je nivo od 15 miliona dolara godišnje. Zajednički su izvozili gotove proizvode u SSSR, a uvozili pamuk i sirove tkanine. U stvarnosti, Kombiteks je bio mali grad u kojem su radnici, u svakom trenutku, imali na raspolaganju medicinsku zaštitu u sklopu fabrike, imali aktivan kulturni, sportski život, Kombiteks je za njih bio, a tako su ga i osjećali, njihov dom“, priča Smlatić koji želi vratiti tračak ondašnjeg života u ovog davno ugašenog bihaćkog giganta, koji je sa proizvodnjom u potpunosti stao 2002. godine

Ima li nade za radnike i mlade

Danas, uposleni u d.d. Kombiteks u stečaju čine ogromne napore da godinama zapušteni industrijski kompleks očuvaju od daljeg propadanja, zarastanja u grmlje i šiblje koje je do prije neki dan skrivalo i hale i ljude koji su obitavali u krugu fabrike. Iniciranjem i realizacijom projekta izgradnje priključne saobraćajnice na magistralnu cestu, motiv za rad i potvrda da je moguće, postali su stvarnost i ponovno dio promišljanja.

„Mi ne možemo vratiti u život firmu koja je otišla u stečaj, ali zato možemo resurse, objekte i imovinu staviti u funkciju kroz jedan novi oblik djelatnosti, da se uvode nove tehnologije i uopće nije važno da li će to biti ista djelatnost, bitno je da ovo što je ostalo od Kombiteksa bude u funkciji i da zapošljava ljude“, ističe Smlatić.

Tekstilni kombinat Kombiteks osnovan je 1957. godine

Milka nema dileme kada je budućnost Kombiteksa u pitanju, ali je svjesna da to nikada neće biti onaj gigant i vrsta proizvodnje u kojoj su oni proveli svoju mladost i proživjeli najbolje dane života.

„Ubijeđena sam da će ovdje ponovo biti jedna vrsta proizvodne zone u kojoj će ljudi raditi i živjeti od svoga rada. Naravno, to ne može biti onaj Kombiteks što je nekada bio, ali se radnicima može vratiti barem malo tog nekadašnjeg sjaja. Kada je ovaj trenutni Odbor povjerilaca preuzeo slučaj Kombiteks, tu je bila šuma, izraslo drveće i zapušten prostor. Sada se to promijenilo i stvari idu ka boljem, tako da vjerujem u budućnost ovog ovdje prostora i onoga što je ostalo od Kombiteksa“, ističe Milka.

Senad još ima nadu da će se u krugu ovog nekadašnjeg privrednog giganta ponovo začuti žamor ljudskih glasova i vidjeti skupine radnika kako odlaze na posao. To mu je, kaže, najveća želja, a za njeno ostvarenje ne treba puno, tvrdi on.

„Mi, bivši uposlenici Kombiteksa, imamo nadu da će Kombiteks u skorijoj budućnosti da oživi. Svjesni smo da to ne može biti više tekstilni gigant kakav je bio i da nikakve strane investicije to nama neće riješiti, već polažemo nadu u naše domaće privrednike koji mogu pomoći u njegovom pokretanju. Mi to možemo, imamo snage i volje da Kombiteks, po mom mišljenju, ponovo bude jedna velika industrijska zona koja će zapošljavati, prije svega ono što je ostalo od nas radnika Kombiteksa, ali i mlade ljude koji vape za poslom“, kaže Senad.

Rađanje jednog novog Kombiteksa

Osnovna vrijednost industrijskog kompleksa Kombiteks jeste ta što se nalazi u samoj blizini grada i što ima dobru putnu komunikaciju sa izlazom na glavne saobraćajnice. Osim toga, Kombiteks ima riješenu svu papirologiju u smislu imovine i ostalih komunalija. Također i sam brend Kombiteks je sam po sebi privlačan, jer kupci vrlo lako mogu da pronađu sjedište firme koja odluči ovdje da instalira svoje pogone. Tu su i objekti Kombiteksa koji su u dobrom stanju i uz malu restauraciju mogu vrlo brzo biti stavljeni u funkciju.

„Ovdje će sad nastati cijeli jedan sistem koji će biti sastavljen od više preduzeća, a svako od njih će sačinjavati jednu cjelinu koja će i dalje nositi naziv Kombiteks. Nedavno smo imali licitaciju na kojoj je prošla firma Kenda iz Cazina koja se bavi proizvodnjom peći na pelet. Jedan objekt je kupila firma Vaš dom koja spada među najbolje građevinske firme. Preduzeće ENT Komerc uzelo je jedan drugi objekat i tu planira otvoriti fabriku za proizvodnju stolarije i tržni centar. Ovaj objekat u kojem se mi trenutno nalazimo kupio je jedan Bosanac koji živi i radi u Švicarskoj i on trenutno ima dilemu da li će tu otvoriti starački dom ili hotel. Također jedan objekat je kupila i firma Čavkunović koja se bavi prodajom goriva i trgovinom. Za objekte na drugoj strani su zainteresirane firme koje se bave drvnom industrijom, obradom kamena i proizvodnjom autodijelova i autoprijevozom. Dakle, nama je bitno da će ta preduzeća biti osposobljena da uposle određeni broj radnika, privređuju, plaćaju takse i poreze i tako pune budžet, što će pozitivno uticati na ekonomsku sliku grada koja je danas dovedena do nivoa kakvog jeste“, ističe Smlatić.

Za uzvišene ideale i plemenite ciljeve uvijek se isplati boriti. Međutim, pokušati vratiti barem dio atmosfere i radnog ambijenta u ugašene privredne gigante u ovom zemlji, vrednije je od hiljadu drugih ciljeva, političkih karijera, instant-bogaćenja i ličnih interesa.

Izvor: Al Jazeera

Related posts