Prije nekoliko dana su me, u jednom neobaveznom razgovoru, pitali gdje su mi sjekli grudni koš da mi izvade koštanu srž.
To mi je pitanje tada uljepšalo dan. Toliko neznanje nečega što, sasvim logično, niko ne treba da zna, podsjetilo me je koliko smo mi ljudi ustvari sretni, sretni kao Božija tvorevina zaštićena od većine poteškoća i stradanja. Samo jedan postotak nas, kako volim da kažem odabranih, zna malo više, vidjelo je malo dalje i osjetilo malo dublje. Objasnila sam tada svojim sagovornicima da to nije nikakvo vađenje nečega i stavljanje na neko drugo mjesto. I osjetila se dužna da objasnim šta je to za šta godinama unazad skupljamo novac, zovemo humanitarne brojeve i kupujemo sve što nam treba i ne treba kako bismo nekog nepoznatog poslali u nešto nepoznato – nepoznato nama ali i njemu.
Šta je transplantacija koštane srži?
Ono što zovemo transplantacija koštane srži jeste u stvari transplantacija matičnih ćelija hematopoeze, ćelija koje smo na poklon dobili od srodnika ili neznanca koji nam je podudaran. Volim da kažem da sam ja, kao i mnogo godina prije bolesti, i tada bila dovoljna sama sebi, pa sam u tu svrhu iskoristila svoje ćelije. Simptomatično, slažem se, čak sam i tada pomislila da sam u pravu kada kažem da čovjek jeste društveno biće, ali da postoje momenti i dani u kojima treba da bude sam i u kojima je sam sebi jedina potreba. Kada sam prihvatila, potpisala i ušla u nešto čemu nisam znala pravu svrhu, proces i tok kojim će teći, najviše od svega sam osjećala strah od neizvjesnosti, radost što sam dobila nešto za šta su mi skoro garantovali budućnost bez recidiva osnovne bolesti i ogromno uzbuđenje koje je moj adrenalin nekada podizalo do granica nepodnošljivih mojoj okolini. Radost i uzbuđenje su se javljali u kratkim, ishitrenim valovima. Strah je bio nešto s čim sam živjela. nešto što sam nosila u koferima, skrivala u bolničkim ladicama, prevrtala po džepovima, jela, pila, udisala. Sve oko mene bilo je strah. Danas želim da objasnim pacijentima šta je to čega se bojimo, doktorima šta je to zbog čega plačemo, vrištimo, ćutimo i radimo sve ono što radimo u tišini izolacionih soba. Sebi želim da ponovim šta sam preživjela, gdje sam došla i da se ošamarim za svaku beznačajnu stvar na koju sam potrošila i sekund brige ili ljutnje u godinama poslije.
Najčešće se primjenjuje kod raznih oblika leukemije
Kada se priča o transplantaciji, obično se misli na alogenu transplantaciju matičnih ćelija, gdje se iste uzimaju od podudarnog davaoca, koji je srodnik ili nesrodnik pacijentu. U najvećem broju slučajeva, primjenjuje se kod raznih oblika leukemije. Druga vrsta jeste autologa transplantacija, kada se matične ćelije prikupljaju od samog pacijenta, te služe da se organizam oporavi od visoke doze hemoterapije, odnosno citostatika – one narandžaste (ili neke druge boje) tečnosti koju mjesecima gledamo sa divljenjem i gađenjem istovremeno. Najčešće se primjenjuje u liječenju određenih vrsta limfoma. Sama priprema za transplantaciju jeste primanje visokih doza citostatika (ili zračne terapije), što ima za cilj da u pacijentu ubije sve eventualne zaostatke bolesti i pripremi koštanju srž za prihvatanje tuđih (ili sopstvenih) matičnih ćelija. Kada se sve to ubije u u pacijentu, u čovjeku se na nekoliko dana ubije i poslednja mrva volje za životom, dostojanstvo i sve ono što se naziva čovjekom. Ostaje samo želja da vas niko ne gleda, ništa ne pita, da pored vas niko ne priča, ne diše, ne postoji. Jer sve je teško, čak i sopstveni udisaj koji napravite težak je. I to bi trebalo da bude prva faza transplantacije. Sam proces prikupljanja ćelija se danas uobičajeno odvija na način da se one uzimaju iz periferne krvi nakon primanja faktora stimulacije rasta. Proces je potpuno bezbolan, traje svega nekoliko sati, bilo da ste davaoc nekom drugom ili sebi, a na VMA u Beogradu dobijete čak i Plazmu. Veliku kutiju. Dan kada primite tuđe ili svoje ćelije bi mogao biti druga faza svega. “U ovim kesicama je tvoja karta za Banjaluku.”, rekao mi je tada sjedokosi transfuziolog u Beogradu. Mislim da taj dan ne bih preživjela bez armije ljudi koji su mi držali ruku, kanticu za povraćanje, peškirić za znoj, jastuk ispod glave i sve ono što je moja potpuno poremećena svijest tog dana tražila. Treća faza, kažu doktori, jesu dani poslije. Infekcije, komplikacije, život bez leukocita, eritrocita i trombocita, sve do dana kada tijelo prihvati kalem, ili počne samo da pravi sve potrebno kod nas koji smo primili svoje ćelije. I tada prestaju sve faze, gledano iz ugla medicine. Gledano iz ugla emocija i psihe, faze tek nastaju. A one podrazumijevaju od navikavanja na vanjske zvukove, preko preživljavanja velikih masa ljudi, vraćanja normalnoj ishrani i dobijanju snage za sasvim običnu šetnju, do početka onog što se zove normalan život poslije.
Sam proces, od ulaska u sterilni blok i primanja prve doze citostatika do odlaska kući, kod mene je trajao 22 dana. Neki drugi su ostajali duže. Neki su se vraćali nakon odlaska. Neki nikada nisu dočekali da uđu u sterilni blok. Neki su odbili. A neke su odbili doktori. Za sve je postojao razlog, u svih pet slučajeva. Ja se smatram velikom kukavicom gledajući ta 22 dana. Jer znam da je bilo i onih koji bi sve dali da im je bilo “lako” kao meni. S druge strane, ponosim se što sam preživjela i što mi priča o tim danima više ne nanosi bol, što mogu da govorim o tri puta obrijanoj glavi, povremenom mokrenju u bolnički krevet i radovanju praznoj kifli poslije dvije sedmice gladovanja. Kada svoje vrijeme provedeno u tišini sterilne sobe pogledam sa vremenske distance, ne znam kako sam izdržala. I da me, nedaj Bože, život kazni vraćanjem tamo, možda neočekivano, mislim da bi bilo lakše, jer bih znala sa čim se suočavam. Zato je ova priča i nastala. Detalji su nešto za šta bi mi trebala cijela knjiga, ali na ovaj način sam željela približiti neke stvari onima koji ih tek iščekuju. I onima oko njih, koji gledaju a ne razumiju, svijetu koji nas gleda čudno kada se u njega vratimo. I nama koji smo tamo bili, da se podsjetimo na dragocjenost života, jer smo ga dobili putujući do samog pakla i nazad.
nezavisne.com
