Život nas migranata ovdje je nedostojan čovjeka. Nemamo se gdje okupati. Kupamo se u Uni, veš peremo u Uni, a spavamo gdje stignemo, požalio nam se migrant iz Avganistana i nastavio da posmatra rijeku, kao da će mu voda dati odgovor kud da krene dalje i kakva će mu biti budućnost.
“Koje je Vaše odredište? Gdje idete dalje”, pitali smo migranta koji je gledao u Unu. Nakon što nas je samo pogledao, na pitanje “Gdje biste željeli da odete dalje”, kaže: “U Italiju.”
San o vječnom gradu mu je, priča, prekinut četiri puta, nakon četiri turobna pokušaja prelaska granice.
Na samo korak od njega je prizor koji najbolje oslikava težinu uslova u kojima žive migranti ovdje u Bihaću – dvojica tinejdžera koji peru zube u Uni i u samom momentu kada smo htjeli da im priđemo i razgovaramo s njima, prekrili su lice rukama, nakon čega nismo željeli da uvećavamo njihovu muku.
Ništa manje sablastan nije ni prizor lica migranata koji su, kako kažu, iz pakla svojih zemalja pobjegli i stigli na balkone ruševnih građevina u Bihaću sa kojih gledaju u neizvjesnost svoje budućnosti.
“Sve je neizvjesno. Ne znamo šta će dalje biti s nama. Svaki put kada pokušamo da krenemo ka nekom boljem sutra, vrate nas sa granice, a svaki povratak znači sve manje nade”, rekao je jedan od migranata iz Pakistana.
Tokom posjete ekipa “Nezavisnih” uvjerila se da je danas Bihać iz jednog ugla predivno mjesto pored rijeke koja je ulila svu svoju ljepotu, a sa druge strane odiše otužnom slikom migrantske patnje .
“Nadam se da ću jednog dana uspjeti stići do Italije i napokon početi da živim normalno. Putujem već tri godine, umoran sam od svega i samo želim da se zaustavim na nekom mjestu i počnem neki bolji život”, rekao je migrant iz Avganistana i pogledao u petogodišnjeg dječaka, kojeg je držao za ruku.
Život u ovakvim uslovima je, požalio se on, neizdrživ te se nada da će se što prije skrasiti u nekoj zemlji u EU, gdje će imati posao i smještaj, gdje će, kaže, moći normalno spavati i održavati higijenu.
“Želja mi je da stignem do Italije, da se zaposlim i da pronađem posao kako bih svom djetetu mogao obezbijediti stvari koje su mu potrebne. Boli me duša kada ga vidim kako se pati, a nemam načina da mu pomognem”, rekao je ovaj čovjek s nadom da će već sljedeći put, kada to pokuša, uspjeti preći granicu.
I na putu prema Đačkom domu u Bihaću, gdje je smješten najveći broj migranata, nailazimo na prizore ljudi koji bespomoćno lutaju ulicama ovog grada, skrivaju se u njegove ćoškove, koji su im trenutno jedino utočište od vjetrova koji ih šibaju na višegodišnjim putovanjima.
“Evo, ovdje, u ovoj neuslovnoj, vlažnoj kući, bez prozora su smještena djeca. Duša me zaboli kada ih vidim na prozorima, kako svaki put smognu snage da se nasmiju kada neko obrati pažnju na njih. Nevine dječje duše”, ispričala je Amra Z. iz Bihaća.
Oko Đačkog doma su bili razapeti šatori, a dječja graja je bar donekle uljepšavala ovu sumornu sliku.
“Ovo je džungla i nije mjesto za život životinje, a kamoli čovjeka. Ja ću preživjeti sve što je potrebno, ali djecu više ne mogu da gledam kako spavaju na zemlji, dobijaju zarazne bolesti, bosa su i odrastaju u nehumanim uslovima”, rekao je migrant iz Iraka.
Pakao koji je, priča, preživio u svojoj zemlji je pretežak, ali se nije nadao da će putovanje ka nekom normalnom životu trajati ovoliko dugo.
Ono što je ekipu “Nezavisnih” ogrijalo u ovom trenutku je lice djevojčice, koja se stidljivo nasmijala i pokazala nam brižljivo vezanu kikicu koju joj je napravila volonterka za koju se tokom boravka u ovom paklu jako vezala, što su pokazale i njene ručice, koje su njenu drugaricu čvrsto stegnule oko struka.
Kada stupite nogom u Đački dom, dočekuju vas umorni migranti koji spavaju po stepenicama, betonu, pokriveni starim dekama, već umorni u ovim ruševnim zidinama od iščekivanja šta će biti dalje. Neki spavaju, ako ne pada kiša, i na livadama oko ovog objekta.
“Mnogo puta nam noću bude hladno, pogotovo djeci, ali trudimo se da izdržimo. U životu nas drži nada da ćemo što prije ugledati svoju djecu, kako na sebi nose čistu odjeću, imaju igračke i idu u neku dobru školu”, rekla je migrantkinja iz Avganistana i spustila pogled na djevojčicu koja je plačljive oči skrivala od radoznalih pogleda.
Žene kažu da veš suše na šatorima i na štrikovima između drveća.
“Nemamo gdje da okupamo djecu, a nemamo gdje ni da spavamo kako treba”, rekla je ta migrantkinja iz Avganistana.
Ono što mi je ulilo nadu u čovjeka su volonteri raznih organizacija koji su se trudili da daju sve od sebe, kako bi pomogli ovim ljudima.
Prema procjenama MUP-a USK, trenutno na području ovog kantona boravi više od 4.000 migranata.
