Samo nekoliko kosti Vesida Ibrića bit će ukopano na kolektivnoj dženazi 11. jula u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Vesid je u trenutku smrti imao nepunih 16 godina i najmlađa je žrtva, od 35, koliko će biti ukopano ove godine u Potočarima.
Odličan đak, zaljubljenik u sport i život mučki je ubijen sa još hiljadama bošnjačkih muškaraca i dječaka koji su u julu ‘95. godine pokušali, padom Srebrenice, preko šume doći do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja. Ubijen je na tom putu, a samo nekoliko njegovih kosti nađeno je u masovnoj grobnici Liplje.
O Vesidu, njegovim osobinama, privrženosti braći i sestrama i ljubavi koju su svi gajili prema njemu za Anadolu Agency (AA) priča majka Remzija. Danas, sa još dva sina – Zijadom i Azirom, snahama i unučadima živi u mjestu Suha u Živinicama. Tu su počeli novi život i ne planiraju se vratiti u rodni kraj.
Dok priča u rukama drži sliku svog ubijenog maloljetnog sina. Plače, ali ipak priča. Želi da priča, želi da se zna šta se desilo njegom sinu i još hiljadama nedužnih civila ubijenih u ljeto ‘95.
-Rastali smo se u Srebrenici na benzinskoj pumpi. Zagrlila sam ga i rekla: “Ajd, sine, sa mamom u Potočare”. Ali, ne može, bio je velik, trenirao je… Zaplakao je, poljubio me i rekao: “Nemoj, mati, da zakolju i tebe kada me budu klali pred tobom. Vi idite, ja odoh sa bratom” – prisjeća se Remzija.
Tokom puta je Vesid, kako je kazala ova srebrenička majka, za kaiš držao brata Azira. Međutim, u zasjedi na zloglasnoj “Bukvi” više ga nije bilo tu. Tada ga je Azir i posljednji put vidio.
– Nije ga mogao pronaći. Otišao je u sred njihovih livada i legao. Otišao je da ga tu ubiju. Ljudi su prolazili i mislili da je mrtav. Na Bajkovici su Zijadu, drugom sinu, rekli da je Azir mrtav. Krenuo je dolje i u putu naišao na Azira. Bio je umoran, nije jeo, a nema ni Vesida, a zna kakva sam ja, da će mi biti teško – govori Remzija.
I Azir i Zijad su sedmi dan stigli do slobodne teritorije.
– Vesid nikada. Tu, na “Bukvi” je ranjen. Žene, koje su taj dan išle preko Kravice, viđale su ga. Kažu da je bio ranjen, krvav i na njihovom kamionu. Tu su ih i pobili – kaže Remzija.
Smogla je ona snage i hrabrosti i da ode u Podrinje identifikacijski centar u Tuzlu i da vidi njegove kosti i odjeću.
– Šest kostiju… Nema ni koljena, prstiju, glave… Ali šta ću. Da je i jedna kost moram da obilježim njegovo mjesto, da ima mezar pa kako god. Pronađen je prije deset godina u Liplju. Više od tri godine to nisam znala. Neću više da čekam. Čekala sam da vidim hoće li naći još koju kost – sjeća se Remzija godina koje je čekala da pronađe njegove posmrtne ostatke.
Rođen je 22. februara, i te ‘95. je napunio 15 godina.
– Dijete bio, ništa nije znao. Trenirao je i išao u školu. Upisao je prvi razred gimnazije. Bio je odličan učenik. Trenirao je karate i još svašta nešto. Kako je samo igrao fudbal. Ali šta ćemo, tako je Bog dao. Mora da se živi. Teško je… Jedna koščica ondje, druga na drugom mjestu – kaže Remzija kojoj su još ubijena tri brata, 11 bratića, sestra i njena dva sina. Nijedan brat još nije pronađen.
Dok priča na stolu je smrtovnica sa Vesidovim imenom. Umjesto diplome majka Remzija gleda i miluje smrtovnicu, dokaz zvjerstava koja su počinjena u ljeto te ‘95. godine.
Ne kune, kako je kazala, jer ima još dva sina i dvije kćerke, ali se nada da će im Bog vratiti. Zahvaljuje se Bogu jer su barem preživjeli Zijad i Azir.
Za kolektivnu dženazu u Potočarima 11. jula ove godine do sada su spremni posmrtni ostaci 35 osoba.
U Podrinje identifikacionom centru u Tuzli nalazi se skoro 170 identificiranih žrtava, ali uglavnom zbog nekompletnosti posmrtnih ostataka porodice se još nisu odlučile za ukop.
U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari do sada je smiraj pronašlo 6.575 žrtava genocida, a traga se za još oko hiljadu.
