Da li je niška manifestacija nagovještaj realizacije starih težnji? Uz iskrene nade da nije, odgovorna politika nakon svih ovih godina i iskustava mora imati razrađena rješenja i za takve solucije
Piše: Ozren Kebo
Srbiju niko ne može da pokori. Suština slobodne, nezavisne Srbije je da pognemo glavu kada mi to hoćemo, a ne kada oni to traže”, rekao je u Nišu Aleksandar Vučić, uzdrmani predsjednik susjedne države, na obilježavanju dvadesete godišnjice NATO bombardiranja.
Ako se izuzme taj humoristični detalj, jer suština slobodne i nezavisne Srbije, isto kao i suština slobodne i nezavisne bilo koje države na svijetu, trebala bi valjda biti da ne pogne glavu ni pred kime i nikada – poruke koje su te noći odaslate u pravcu Bosne i Hercegovine i Sarajeva dovoljan su razlog za pesimizam.
Pred velikim brojem građana Srbije i državnih zvaničnika, Vučić je poručio da “nikome ne zaboravljamo naše živote, posebno dečje”. Te dodao: “Smrt 2.500 civila, posebno 79-oro dece, za nas će uvek biti zločin, a za njih, čak i ako to hoće da priznaju, samo greška. (…) Nemamo prava da pognemo glavu i sebi kažemo greška jer bi to značilo da i sopstvene živote doživljavamo kao grešku. Naš narod nije greška. Mi smo brojčano mali narod, narod spreman na žrtvu, ali i pomirenje.”
I još: “Bili smo sami suočeni s najvećom vojnom silom na svetu, sa koalicijom bogatih i moćnih, sa 22.000 tona bombi i raketa i njihovim jasnim ciljem – da nas ponize”, rekao je Vučić.
Najgorih 78 dana
Poruke koje su uslijedile takođe su bile na liniji kombinirane patetike i samosažaljenja. Sagledavanja sopstvene odgovornosti ni na vidiku. Tako patrijarh Irinej zaključuje, prenose mediji, da su zvuci sirena za uzbunu i “danas prisutni u našim životima”, a 78 dana bombardiranja 1999. godine nazvao je “najtragičnijima u istoriji”.
Šta da čovjek s iskustvom sarajevskih 1.435 dana opsade kaže na sva ova prenemaganja? Uz najdublje saosjećanje zbog svake žrtve bombardiranja u Srbiji, uz želju da se to više ne ponovi, uz istu takvu želju da Srbija i Bosna i Hercegovina u budućnosti grade dobrosusjedske odnose na principima uzajamnog poštovanja i respekta spram tuđe boli, moramo konstatirati sljedeće: 78 dana bombardiranja s našeg je aspekta nešto kao vojna vježba za ministra Aleksandra Vulina, lakši trening predvođen humanistom kakav je bio Wesley Clark. Taj je general imao uljudnu naviku da uoči svakog bombardiranja nazove Slobodana Miloševića i kaže mu gdje će i šta bombardirati. E sad, što se Milošević povremeno igrao gluhih telefona, pa informaciju nije prosljeđivao dalje, u bazu, drugi je problem. Ostaje za sjećanje da generali Ratko Mladić i Stanislav Galić, tokom 1.435 dana jedne od najgorih opsada u povijesti ovog ludog čovječanstva, nikada nikoga nisu zovnuli da kažu gdje će sasuti svoje tone granata. Često obogaćene tvarima od kojih su ljudi godinama poslije obolijevali od leukemije.
Kao što se moglo očekivati, šou rasplakanom Vučiću i potresenom Irineju ukrao je predsjednik susjedne Bosne i Hercegovine. Vučić kraj njega izgleda kao pali anđeo, izvorni mirotvorac. Milorad Dodik, prvi put: “Htjeli su da nam nanesu štetu od koje se nećemo oporaviti. Ta šteta je ogromna, civilizacijska. Nisam od onih koji će im ikad oprostiti, i kada budem samo običan čovjek imat ću u sebi neoprostiva sjećanja na dane kada su Republici Srpskoj i Srbiji nanijeli ogromne gubitke.”
Kakvu li bi tek vatru ovaj osvjedočeni ljubitelj mira i napretka bljuvao da je umjesto tih 78 dana neobaveznog treninga bio izložen stradanju koje ne prestaje 47 mjeseci, i to u paketu sa svim popratnim posljedicama takve “civilizacijske” torture: nedostatkom vode, struje, općom epidemijom gladi, snajperskom vatrom, napadima spolja i švercom iznutra, beznađem, očajem, razdvojenošću porodica i smrću kao najjačom konstantom?
NATO na Drini
Zatim slijede obećanja koja se mogu tumačiti na dva načina. Milorad Dodik, drugi put. Mediji javljaju da je ovaj vispreni političar izjavio da “nikada neće dozvoliti uspostavljanje NATO granice na Drini” kojom bi Srbija i RS “opet bili razdvojeni“. Dodao je i da su “godine i decenije koje dolaze, godine našeg državnog ujedinjenja”. Što se tiče NATO-a: ako je ozbiljan u namjeri da to i realizira, eto razloga za uzbunu svima u Sarajevu. A ako je to tek blef pred konačnu predaju, o čemu postoje izvjesni nagovještaji, onda će brinuti politička Banja Luka.
Međutim, mnogo je zanimljiviji drugi dio izjave, da su godine i decenije koje dolaze – godine državnog ujedinjenja RS-a i Srbije. Ovo je već ozbiljna prijetnja, autorsko djelo čovjeka koji trenutno prima plaću da bi takve scenarije spriječio. Ako već on neće da se bavi zaštitom ustavnog poretka, državne suverenosti i nepovredivosti granica, onda smo u ozbiljnom problemu. Pitanje za bh. javnost – ima li ko da brine o mogućim konsekvencama ovakvih prijetnji? Da li je naš politički kadar sposoban da spriječi takav razvoj događaja?
S Miloradom Dodikom postoji još jedan problem, koji bi čak mogao biti šaljive prirode da nije ozbiljnih posljedica koje takvo ponašanje proizvodi. On je doslovno postao reinkarnacija poznatih dilema Alije Izetbegovića, jer danas priča jedno, sutra drugo, u Bruxellesu je mirotvorac veći i od Vučića, a u Beogradu mu ni Boško Obradović nije ravan. Nedavno smo tim povodom pokušali napraviti satiru, karikirajući njegovu navadu da se umiljava i Bruxellesu i Beogradu, ali ljudi su nas zbunjeno pitali: Šta ovdje nije tačno?
Možda ovo? Milorad Dodik, treći put: “Šta god ko mislio o nama, drugog puta jednostavno nema. Ne vjerujem da je Bosna i Hercegovina moguća kao država jer je i ona rezultat ideologije i politike koja je donijela bombardovanje Republike Srpske i Srbije.”
Dodik, naravno, nije referentna tačka za pitanje čija je politika koga bombardirala, ali svaka njegova riječ izgovorena u Srbiji umnožava razloge za zabrinutost u BiH. Ne isključujemo mogućnost da je sve to dobro proračunat spin, usmjeren na osvajanje novih političkih prostora na zgusnutom bh. političkom terenu. Ali – ponavljamo pitanje svih pitanja – šta ako nije spin, nego realna prijetnja? Imamo li adekvatne odgovore na takve mogućnosti?
