Šaćir Husrep (80) je po struci profesionalni vozač, ali se bavi izgradnjom čamaca. Živi u naselju Ostrožac na Jablaničkom jezeru, a čamce stvara u podrumu svoje kuće gdje provodi većinu vremena otkako mu je prije nekoliko godina preminula supruga.
“Ja sam punih 35 godina proveo na drumu i nema kuda nisam išao. Svjetski čovjek, što ‘no kažu. U Ostrošcu sam već oko 40 godina, ali ja volim reći za sebe da sam muhadžir. Rodom sam iz sela Tošćanica kod Prozora. I sad tamo imam dosta zemlje i kad hoću dušom da dahnem, odem tamo. Tošćanica je do unazad 25 godina bila doslovno odsječena od svijeta, a jedina komunikacija bila je jezero, odnosno čamac”, kazao je na Husrep na početku razgovora za Al Jazeeru.
Kazao je kako je još 1957. godine, kada je imao 18. godina, napravio svoj prvi čamac. Radio je po raznim firmama, a nekako u tom periodu akumulirano je Jablaničko jezero te bi svaku dasku do koje je mogao doći (u šali kaže da bi poneku i ”puhnuo”) brižno čuvao i nosio kući. Za prvi čamac kaže da je nastao iz nužde kako bi preživio.
Radio je kao sezonski radnik u Crnoj Gori ili Slovenije i sedam dana ranije bi trebao najaviti svoje povratak kako bi ga obali čekao čamac koji će ga prevesti na drugu stranu obale. Po njega je dolazila supruga. Sada čamce pravi iz hobija i za turiste. Ekipa Al Jazeera posjetila je kada je pravio svoj posljednji čamac.
“Ovaj čamac koga trenutno pravim nije za neku stalnu upotrebu. Čudno je to u životu. Nekad me na pravljenje čamaca tjerala nužda a, evo, ovaj je neka vrsta turističke atrakcije. Mi, ovdje u Ostrošcu imamo tradicionalni veslački maraton ‘Ismet Kovačević Gagula’ koji se održava svake godine i plijeni dosta pažnje. Novinari to slikaju, televizije snimaju, a takmičari se pripremaju k'o za svjetsko prvenstvo. Eto, prije par godina je moj čamac odnio pobjedu, a veslao mi je sin Fikret sa svojim jaranom. Ako ovog uspijem završiti do ovogodišnjeg maratona, a nadam se da hoću, onda ove godine učestvujem i ja”, kazao je.
Na takmičenju se veslalo oko 30 minuta na dužini do četiri kilometra, ali to nije sprječilo 80-godišnjeg Šaćira da učestvuje i bori se kazavši kako ne pliva snagom već da je bitna tehnika, a da mladi to slabo znaju.
Nije siguran da li će ga ko naslijediti u ovom hobiju iako mu oba sina imaju talenta.
“Moj Fikret ima volje za tim, ali ima i veliku familiju pa nema kad puno oko toga da se zabavi. Said mi ima moje žice, precizan je i ima živaca, ali on otišao u hodže. I neka je, vala, bolje mu je i to nego se sa ovim varakat”, kazao je .
Do sadaje napravio desetak čamaca ali su, ističe, svi bili prva klasa.
“Jedan će mi uvijek ostati u posebnom sjećanju. To je bila strahota od čamca, vodeni autobus. On je mogao prevoziti preko 30 ljudi u jednoj turi. Ja sam na njemu gonio i po 10 metara drva. Kad sam ga završio, zovnuo sam mobu i 18 momaka ga je iznijelo iz radionice. To je bio moj čuveni Velež”, prisjetio se.
Ime mu je dao jer je, kako kaže, Velež tada trebao biti prvak Jugoslavije, ali mu nisu dali.
“To je bila ona čuvena generacija Rođenih sa BMW-om (Bajević, Marić i Vladić), a trenirao ih Sule Rebac. Kakve je golove davao Vladić glavom! Igra kratkih pasova. Željo, Sarajevo, Dinamo, Partizan, svi su oni tada igrali na snagu, a moj Velež na tehniku. Gledam danas ove fudbalere. Tanko, brate. Sve skuplji od skupljeg, ali tanko. Pa, Bajević je Zairu sedam golova uvalio kao od šale i nije mu Miljanić više plaho ni dao da igra. Da je bio iz Zvijezde, Hajduka ili Partizana, pa i nekako, ali iz Veleža nije mogao proći. Tako ti je to bilo i tako ti je i moj Velež plovio godinama i onda se zaratilo. Kome je tad Velež bio na pameti!? Ipak sam uspio spasiti od njega nešto dasaka i par rebara”, rekao je.
S obzirom na to da mu je ovo, kako je rekao , posljednji čamac, sljedeće čime će se baviti jeste izgradnja splava.
Izvor: (Al Jazeera)
