Savršenom nezainteresiranošću svi su hrvatski mediji, ali i državna vlast, diplomacija, ukupna javnost, ispratili ono što se zadnjih tjedana i mjeseci zbiva na Kosovu i oko njega, a što bi se, ukratko, moglo svesti na postupno uvođenje i afirmiranje ideje o “povijesnom razgraničenju” Srba i Albanaca, što bi zatim, protokom vremena i svojevrsnim metastaziranjem ideje dovelo i do daljnjih razgraničenja te do podjele Makedonije i Bosne i Hercegovine, i do dovođenja Srbije na sedamdesetak kilometara od Zagreba. Za sve to bi, naravno, neophodan bio i još jedan rat, kojim bi se provela nova preseljenja stanovništva, te “logična zaokruživanja” teritorija, nakon čega bi, vjeruju promotori ideja o razgraničenju, nastupio vječni mir, budući da narodi više ne bi bili međusobno izmiješani.
Ideju o “povijesnom razgraničenju” promovirali su tokom ljeta pojedini srpski političari i novinari, širili su je beogradski tabloidi, nešto o svemu natuknuli su Vučić i Dačić, a onda je stvar buknula nakon što je njemačka kancelarka Merkel izjavila da promjena granica u Europi ne može biti. U tom je trenutku predsjednik Srbije žestoko napao protivnike ideje – koju prethodno i nije jasno obrazložio i cjelovito iznio – pa je među njima imenovao praktično sve čelnike nejake srpske opozicije, te im pridodao još jednog čovjeka koji nema ama baš nikakve političke moći, nije član nijedne stranke, niti je, prema vlastitim riječima, ikada izašao na izbore: igumana manastira Visoki Dečani Savu Janjića. I sve je to loše i zloslutno, tako da čovjek u svemu tome nema čemu dobrom da se nada, ali u tom sam trenutku bio malo ponosan.
Ovaj zemaljski pakao, ova govnjiva povijest našeg propadanja, a sve s ciljem “povijesnog razgraničenja” i konačnog uklanjanja manjine s očiju većine, započeli su, barem što se mene tiče, 1. kolovoza 1984, kada sam se našao u Sjevernoj kasarni u Kninu, da bih u sljedećih četrnaest mjeseci tu i na Lastovu odslužio vojni rok, ali se, mnogo važnije od toga, i upoznao među kakvim sve ljudima zapravo živim. Izluđivanje koje je tada nastupilo, ispunjeno iracionalnim procedurama, svakodnevnim ispiranjem mozga, poništavanjem svake empatije i svakog morala – jer tamo gdje započinje fraza, tamo gdje započinje ceremonijal, moralna pravila prestaju da važe – nije se, tako danas osjećam, nimalo razlikovalo od onoga što će se događati u ratu. Recimo, na osnovu tih kninskih i lastovskih iskustava lako sam kasnije mogao shvatiti i kako se, kojim putem, postaje ratni zločinac. Ono, međutim, što me je najtemeljitije dojmilo, a možda i preobrazilo, bila je samoća. Bio sam okružen stotinama jednako obučenih, podšišanih i obrijanih vršnjaka, a svejedno sam bio savršeno sam.
U toj samoći, koja je bila modelski projektirana i koja je, valjda, nosivi osjećaj u svakoj totalitarnoj zajednici, od lošeg braka i silom uspostavljene obitelji do garnizona i države, postojao je samo jedan izuzetak. Kada bi se odvijao neki naročito sulud ceremonijal – recimo, stupanje po kasarnskom krugu, praćeno neartikuliranim urlicima kapetana G. – bilo je samo potrebno da pogledom ulovim lice tog jednoga mog supatnika, pa da shvatim kako je sa mnom i s mojim mislima sve u redu. Samo je nama dvojici sve ovo bilo nenormalno i neprihvatljivo, ostali su se već pretvorili u ono što je totalitarni um zamislio za njih.
Naravno, taj čije sam lice morao vidjeti, imao je vrlo slične životne i kulturne interese. Trebinjac rodom iz Dubrovnika, dijete iz miješanog braka, majke Hrvatice i oca Srbina, iz neke vrlo fine obitelji, čitao je iste knjige, slušao sličnu glazbu i živio pod onim istim staklenim zvonom koji ga je posvuda, osim, možda, u kasarni JNA u Kninu, štitilo od sveopćeg divljaštva. I još jedna stvar bila nam je zajednička: obojica smo već tada, kao osamnaestogodišnjaci, savršeno dobro znali čime se u životu želimo baviti. Uostalom, to je i bio razlog da se na tom mjestu osjećamo tako loše, ali i da budemo tako loš i kvaran materijal za ono što je totalitarni um planirao s nama.
Iako smo se u posljednih skoro trideset i pet godina samo jednom sreli – slučajno, u prolazu, na Sajmu knjiga u Beogradu – taj dječak iz Trebinja, s granice među svjetovima, koji je u sebi samom vrlo skladno u život ponio tu granicu, pa su mu po prirodi stvari neprihvatljiva “povijesna razgraničenja”, među dojmljivijim je, te samim tim i važnijim ljudima u mom životu. Ako je prijateljstvo nešto što je u čovjekovom srcu i glavi, i ako prijateljstvo ne ovisi o frekvenciji susretanja ili bilo kakvim materijalnim posljedicama koje bi proistekle iz takvog odnosa među ljudima, tada je on moj prijatelj. O ideji razgraničenja on govori u beogradskom Vremenu od 30. kolovoza 2018: “Ovo je retrogradan model koji je u skladu s politikom etničkog čišćenja u ratovima bivše Jugoslavije devedesetih godina, pa nije ni čudo da je aktivnu podršku politici podele, koju svaki na svoj način podržavaju i tumače g. Vučić i g. Tači dao i jedan od ideologa ideje etničkog čišćenja na prostorima bivše Jugoslavije g. Vojislav Šešelj.”
Miljenko Jergović za Jutranji List
