EHABA sam upoznao na satovima engleskog jezika. Bilo mu je jako stalo položiti ispit s dobrom ocjenom kako bi se mogao upisati na fakultet u Malmöu. Sjedili smo u istoj klupi, a zbližila nas je nogometna utakmica. Jednog jutra, naime, spomenuo sam mu kako mi je baš žao što je večer prije njegova Sirija tijesno izgubila od Australije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2018.
Njegov me odgovor iznenadio i zaintrigirao: “Svim srcem navijao sam za Australiju. Slavio sam pred televizorom nakon što je utakmica završila. To nije reprezentacija Sirije, nego onog diktatora”.
Pokazalo se da je Ehab Alhousari svoju domovinu napustio kao izbjeglica i postao jedan od oko 160.000 Sirijaca koji trenutačno žive u Švedskoj. Strahovao je za svoj život jer se u Sirijsku revoluciju uključio kao protivnik sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.
“Imao sam sretno djetinjstvo”
“Rođen sam 1990. u Damasku, glavnom gradu Sirije. Imao sam sretno djetinjstvo, bio sam dobar učenik i obožavao sam nogomet. Lopta i knjige su bili moj život sve do polaska na fakultet. Kad sam započeo studij prava u Damasku, počela je i Sirijska revolucija. Kao i mnogi drugi Sirijci, nadao sam se da će revolucija srušiti Al-Assadov diktatorski režim. Tada sam se uključio u demonstracije protiv diktature i postao politički aktivist”, započeo je Ehab svoju životnu priču za Index.
Zbog njegovih aktivnosti, za koje tvrdi da su bile isključivo političke i građanske, za njega se zainteresirala režimska policija. Ubrzo je završio u zatvoru, u kojem bi i skončao da mu roditelji nisu priskočili u pomoć i potkupili njegove tamničare.
“Uhićen sam i zatvoren u podzemnu ćeliju u tajnom zatvoru Al-Assadove tajne sigurnosne službe. Tukli su me i maltretirali na razne načine. Nakon mjesec dana torture bio sam u strašnom stanju, pa je moja obitelj skupila novac i platila režimskim policajcima da me puste na slobodu. Da sam ostao u zatvoru koji tjedan dulje, vjerojatno bih umro. Po izlasku iz zatvora, nastavio sam s proturežimskim aktivnostima i ponovno se našao u opasnosti. Mnogi su moji prijatelji uhićeni i ubijeni nakon mučenja zbog svojih ideja i borbe za slobodu i demokraciju. Ubrzo sam saznao da se policija raspituje za moga prijatelja A. B. i mene. Nekoliko dana kasnije A. B. je zatvoren i ubijen u zatvoru. Shvatio sam da i mene čeka isto i 2015. odlučio potražiti utočište u inozemstvu. Osjećaji mojih roditelja bili su dvojaki. Bilo im je drago da odlazim u sigurnost, ali rastanak je svima bio bolan”, priča dalje.
Krenuo je prema sirijsko-turskoj granici, kao i stotine tisuća njegovih sunarodnjaka koji su zbog eskalacije građanskog rata u Siriji nakon 2011. godine morali napustiti svoje domove.
Ehab se namjeravao skrasiti u Švedskoj. Imao je prijatelja koji već dulje vrijeme živi u toj zemlji. Nije želio biti potpuno sam u nepoznatom okruženju. Osim toga, Švedsku je smatrao zemljom visokih demokratskih standarda i poštivanja ljudskih prava, sasvim obrnuto od onoga što je ostavio u domovini.
“Siriju sam napustio ilegalno, jer bi me policija uhitila na redovnom graničnom prijelazu. Otišao sam u Tursku i potom gumenim čamcem u Grčku. Uslijedilo je putovanje preko Makedonije, Srbije, Hrvatske, Mađarske, Austrije, Njemačke i Danske, sve do Švedske. Bilo je vrlo iscrpljujuće i opasno. U stalnom strahu od policije i graničara, umoran i gladan nekoliko puta sam pomišljao odustati. Najteže mi je bilo jedne kišne noći u Tovarniku”, pričao je Ehab dok sam se pitao zašto bi jedan mladi Sirijac zapamtio ovaj srijemski gradić.
Hrvatska mu nije ostala u lijepom sjećanju
Hrvatska mu nije ostala u lijepom sjećanju. Iako naglašava da ga nitko nije tukao, očekivao je humaniji tretman hrvatske policije prema tisućama uglavnom sirijskih izbjeglica koji su tih dana preko naše zemlje tražile prolaz prema zapadnoj Europi.
“Policija nas je držala na kiši i uvjeravala da vlakovi i autobusi samo što nisu stigli po nas. A znali su vrlo dobro da do jutra više nema organiziranog prijevoza. Nisu nam dopuštali da napustimo željezničku stanicu u Tovarniku i u okolnim trgovinama za vlastiti novac kupimo hranu i piće. Hrvatski policajci ponekad su bili nasilni i nisu nas tretirali kao ljude. Samo su bez pogovora i obzira slijedili svoje zapovjedi te pritom čak i razdvajali obitelji. Zato smo u Tovarniku proveli cijelu noć na kiši i spavali na vlažnoj zemlji. I mi odrasli i djeca”, opisuje.
Izvor:index.hr
