Istinita ljubavna priča koja se nekad davno desila u našem gradu
Mjesto na kojem su se nalazila dva mezara bilo je nekad prostrano Ribićko polje. Željeznička pruga, savremni put Avnoja, kao i moderne kuće uz samu cestu promjenile su davnašnji krajolik pitome doline Une. Mještani Orljana i Ribića su više stoljeća iskazivali posebno štovanje ovog mjesta sa starim nišanima. Zemlja koja opasava nišane zvala se Grebnica, narod pripovjeda da je tu bilo i omanje muslimansko greblje. Danas je to ulica sa modernim kućama, ostaci nekadašnjih mezara sa humkama i danas se naziru u busenju zelene trave. Dijelovi kamenih oklopa još uvjek stoje, nišani su nažalost nestali kada ih je neko od nerazumnih mještana povadio i bacio ko zna gdje. Zabilježno je da su na njima stojali stari natpisi na arapskom pismu. Ništa neobično, gotovo tipično za Bošnjake koji ne znaju cijeniti vlastitu baštinu. Tako to rade oni koji kratko pamte i još brže zaboravljaju vlastitu prošlost. Za ovo mjesto bio je zainteresovan i nekadašnji Regionalni Muzej Pounja koji je prije rata vršio arheološka istraživanja. O arheološkim nalazima mogli bi više reći pravni sljednici ove ustanove. Priča koju prenose mještani o navedenim iskopavanjima potvrđuje da su pronađena dva skeleta, jedan muški i jedan ženski. Špekulacije o dijelovima konja i mitu o konju krilašu ostavit ćemo za neku drugu priču. Nažalost ovaj spomenik ostao je nezaštićen od institucija kulture, ostavljen na milost i nemilost savjesti samih mještana. Ovo je prilika da ovu legendu ispričamo kao dio bogastva nematerijalne baštine Bosanske Krajine, kako bi građani spoznali vrijednosti duhovnog naslijeđa za identitet naroda kojem pripadaju.
Na sreću prije stotinjak godina legenda o jednoj plemenitoj i tragičnoj ljubavi dvoje mladih Bišćana ostala je zabilježena. Ovo je prilika da je oživimo, u spomen vječnoj ljubavi mladih, što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube. Ova bi se priča slobodno mogla nazvati Legenda o Bihaćkom Romeu i Juliji, iako su imena junaka ove tragične priče ostala nepoznata.
Legenda priča da je poznati harambaša Janković Stojan sa svojom hajdučkom družinom prilikom upada u okolicu Bihaća oteo djevojku iz naselja Prekounje. Bježeći ispred potjere on sa družinom otpočinu i zanoći negdje kod Bijelog Brda. Zaljubljeni momak otete djevojke uputi se u potjeru za otmičarima njegove ljube. Dok je Stojan odmarao sa svojom družinom, u logor hrupi mlado muslimansko momče na vrancu konju ko na gorskoj vili. Momče bješe naoružano od glave do pete, u haljinama vezenim srmom i zlatom. Na konju kubure i kuburluci, za pojasom sablja i jatagani, o ramenu puška zlatom navezena. Nazove im Boga, pa ih junački upita; „Ko je četi četovođa?“ Janković se javi, pokazujući, da je on i upita ga šta želi?. „Moju ste mi dragu odveli“- reče momče hvatajući se za jatagana—i tako mi moje vjere i oružja, sada ćeš platiti glavom, Jankoviću, ako mi je ne dovedeš i povratiš!“ Janković vidje, da je momče srca junačkoga, pa ga pomilova rukom, izvede djevojku pa mu reče: „Kad si takav junak, evo ti djevojka, pa je vodi, kad ti je suđena.
On se zahvali Stojanu,uze curu i metnu na vranca za se, pa se uputiše Bišću veselo.
Ali ih se nađe u družini Stojanovoj, koji ga stadoše koriti i prigovarati mu: „Zašto dade ovakvu djevojku bez krvi i megdana junačkoga!“
„Ja sam je dao“- reče Stojan- i ko hoće neka je vrati, ne ću mu priječiti. Momak je onaj došao po djevojku a tim je namislio umrijeti ili ubiti nekoga; dakle za jednu Turkinju i tuđu zaručnicu izgubiti glavu ili ubiti onakog junaka ne priliči, niti bi pravo bilo.“
Svi Stojanu begenisaše, što je zborio, samo se u četi nađoše dvojica, koji pođoše u potjeru za momkom. Kad su ga sustigli, viknuše, da ostavi djevojku. No momak haje i ne haje što oni govoriše. Oni opališe na njega iz pušaka, te pogodiše i njega i djevojku. Ali momak bijaše srca junačkoga, ostavi djevojku, te onako ranjen vrati se i obojicu posiječe. Onda padne ranjen kraj djevojke i koji čas oboje umriješe od rana zajedno. Tu ih nađoše poslije i zakopaše jedno kraj drugoga.
O imenima ovo dvoje mladih ne zna se ništa, ni kojem rodu ni kojem su plemenu pripadali. Njihovi nišani stojali su do skoro, uklonjeni su nažalost nemarom pojedinaca. Da su kojim slučajem ostali na mjestu, moglo bi se sa njih možda isčitati imena ovo dvoje zaljubljenih. Na mjestu pogibije ovo dvoje mladih, nekada su gorjele svijeće, u spomen na njihovu besmrtnu ljubav. Neka u tu spomen, svjetlo ljubavi gori u srcima mladih koji u ovo vrijeme krunišu svoju ljubav bračnom zajednicom.
Autor: Rešad Behić
