Kolinda Grabar Kitarović: Kraljica Balkana u borbi protiv militantnog islama

Aktuelna hrvatska predsjednica ima tako lošu povijest odnosa s Bosnom i Hercegovinom da za nju i Miroslav Škoro djeluje kao light verzija Stjepana Mesića, istinskog prijatelja naše nestabilne zemlje.

Radioaktivno djelovanje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović prema Bosni i Hercegovini doživjelo je posljednjih dana neviđeni vrhunac. Nakon pisanja Jerusalem Posta o njenoj posjeti Izraelu, imali smo omanji medijski potres, potpomognut pravim pravcatim cunamijem na društvenim mrežama.

O Kolindinoj izjavi svi sve znaju. Postoje dva dijela sporne rečenice i njihova težina nije podjednaka. U prvom dijelu Grabar-Kitarović tvrdi da je Bosna i Hercegovina nestabilna država. Budimo iskreni, ta je tvrdnja, nažalost, tačna, ne samo da je nestabilna nego i upitna, ali uprkos toj tačnosti postoje dva sporna aspekta takvog razmišljanja. Prvi, nestabilnosti između ostalih značajno doprinosi i sama Kolinda: sjetimo se opetovanih antibosanskohercegovačkih izjava i djelovanja koji su kulminirali lažnom tvrdnjom da u našoj zemlji živi deset hiljada islamskih terorista. Iako demantirana s najviših domaćih i međunarodnih nivoa, susjedna predsjednica nikada se nije odrekla te tvrdnje. Drugo, u tom dijelu izjave o nestabilnoj državi sporni su i fini maniri, na koje, recimo, upućuje i Mirko Šarović, predsjednik SDS-a i trenutno jedan od najotmjenijih političara na ovim prostorima. On kaže da je “loše bilo šta govoriti o svom susjedu i te poruke slati iz sasvim treće zemlje bez valjanog povoda, pogotovo ako takve poruke dolaze s najvišeg mjesta”. Ali Kolinda na taj način o susjedima govori već godinama i to je samo u sporednom aspektu pitanje manira, a u glavnom se radi o promišljenoj i opasnoj namjeri.

Kraljica demantija

Pravi problemi, međutim, nastaju s drugim dijelom predsjedničine izjave, onim da je Bosna i Hercegovina pod kontrolom militantnog islama. Sa znakovitim zakašnjenjem od dvadesetak sati, Kraljica demantija opovrgla je spornu izjavu godine. Količina kašnjenja uložena u demanti, kao i učestalost demantiranja svega živog što ova nestabilna političarka (sudeći po količini demantija, nestabilnija je čak i od Bosne i Hercegovine) izjavi u inostranstvu, upućuju da u svemu tome nisu čista posla. Novinarka koja je pisala tekst u prvi je mah izjavila da je tačno ono što je zapisala. Njena druga izjava direktno opovrgava prvu, što može govoriti i o izvjesnim pritiscima političko-obavještajne naravi. Ostaje i pitanje ko se danas, 2019. godine, prateći tako bitan međunarodni sastanak, oslanja na olovku i tefter, umjesto na diktafon, ali sve te i druge sumnje gotovo da i nisu važne. Bitnije je da se problematična misao hrvatske predsjednice savršeno uklapa u kontinuitet njenih izjava o Bosni i Hercegovini.

Indikativna je i reakcija Zorana Milanovića, bivšeg šefa hrvatskog SDP-a. Milanović inteligentno primjećuje nekoliko stvari: “Vidio sam taj članak sad, on ustvari uopće nije promijenjen i to nije dobro, jer će nam navaliti neki problem na leđa. Kad se ide na Bliski istok, ne treba puno pričati. Ovo je bilo nekorektno od strane domaćina koji nam je strateški partner, a takvima smo ih mi proglasili. Nezamislivo mi je da se nakon zatvorenog sastanka dvoje predsjednika ovakve stvari objavljuju u novinama. To se nikad ne događa.”

Budući Kolindin takmac na predsjedničkim izborima na kraju poentira tako što iznosi najvjerovatniju verziju svega što se dešavalo na relaciji Jerusalem – Zagreb – Sarajevo – Teheran: “Moguće da je autentično, pa kad su vidjeli da su uvrijedili gosta, onda su to odlučili malo ublažiti, pogledati, zglajzati. Oni se njoj trebaju ispričati, a ona mora opreznije paziti što priča i s kim priča, jer ovo nije šator, ovo su državnički poslovi.”

Šta će biti s kreditiranim jabukama?

Kakva god da bila istina povodom neuvjerljivo demantirane izjave, ostaje činjenica da Grabar-Kitarović, nažalost, već godinama afirmira antagonističku politiku prema Bosni i Hercegovini i u tom smislu spada među najveće i najaktivnije neprijatelje ove zemlje.

Kad se bura oko militantnog islama stiša, valja se vratiti stvarnom životu i problemima koji vape za rješenjem. Svim silama treba se usprotiviti odlaganju nuklearnog otpada na granici s Bosnom i Hercegovinom. Hrvatska se ispostavlja kao agresivan i opasan susjed koji na najmaštovitije načine nanosi egzistencijalnu štetu građanima ove zemlje. Povodom nuklearnog problema, očekujemo i puni angažman Milorada Dodika, vjerujući da mu je zdravlje građana RS-a važno makar koliko i Pelješki most. Ako i tu potegne vitalni nacionalni interes, onda je jasno s kim svi imaju posla. Jer činjenice su neumoljive: ako mu Kolinda i Andrej ozrače trećinu Republike Srpske, postavlja se fundamentalno, da ne kažemo militantno pitanje – da li će iko normalan ikada htjeti da kupi kreditirane jabuke iz tog kraja.

 

 

 

 

Izvor: Oslobođenje.ba

Related posts