Od maja do septembra 1992. godine u Ključu je ubijeno 612 Bošnjaka i Hrvata; 563 su pronađena u masovnim grobnicama.
Zapisnik sa obdukcije: strana 70, leš br. 172.:
Amila Džaferagić, kći Šemse, rođena 29. 02. 1992. godine u Biljanima – Ključ, prepoznata po ocu Šemsi.
Odjeća: Dječija benkica bijela na kopčanje sa tri dugmeta, dječije gegice sive, pamučne bijele duge gaće, štramplice dječije bijele, melni gaćice i pamučna bijela pelena unutra…
Nađeni predmeti: Jedna bijela i jedna plava dječija cucla-duda…
U zapisniku piše dalje: Likvidirana pucnjem u glavu.
Gotovo u trenu nestali su Biljani
Kako vjerovati da smrt petomjesečne Amile nije bila planirana, možda slučajno pogođena, dok ju je majka držala u naručju…
Ubijena je u pokušaju pravljenja “države srpkog naroda”, u kojoj je i beba po imenu Amila smetala i za čije je nestajanje morala biti skrivena, kao da nikad nije ni postojala – u prirodnoj jami – pećini u podnožju planine Grmeč, iznad krajiškog gradića Ključa, piše Al Jazeera.
U jednom trenu ubijena su još 263 Amilina sugrađanina. Gotovo u tom trenu nestali su Biljani.
Bilo je to 10. jula 1992. godine.
I njihovo je postojanje, poput Amilinog, moralo biti skriveno. U istoj prirodnoj jami, ali i drugim u blizini. Po imenima Lanište I i II, Crvena zemlja, Prhovo…
Polje bijelih nišana
Juli je, 26 godina kasnije. U polju bijelih nišana. Tišinu remeti tek cvrkut ptica i pokoji korak posjetilaca u mezarju Memorijalnog centra u Biljanima, petnaestak kilometara od središta općine Ključ u Bosanskoj krajini.
Šemso Džaferagić je iznad nišana svoje Amile. Pored nje su ukopani i stariji brat, s nepune četiri godine, njegova supruga i majka njegove djece, zatim otac mu, brat, sestra, sestrična… I dalje još 260 nedužnih Biljančana, koji su ubijeni ovdje, ispred nekadašnje zgrade osnovne škole i Doma kulture.
Preživjelo ih je pedesetak, onih koji su pukom srećom negdje “zastali” u voćnjacima, šumi iznad sela… Ili su bili “na privremenom radu” u inostranstvu. Nisu se tog julskog dana zatekli u Biljanima.
Šemso je jedini muškarac u porodici koji je preživio tog dana.
“Pogledom sam ih ispratio u smrt. Gledao s ruba šume kada su ih odvodili… Dvadeset i šest godina tražim odgovor – gdje to ima da neko tako sve uništi, pobije, sve unakazi… Zamisli tu moju Amilu, one njene rukice, mogu li one njene rukice… da ih više nema, da ih se nagledaš, da pišu, da idu u školu… Kako koje jutro osvane. kriješ oči, da ne vidiš jutra, da ne vidiš kako djeca idu u školu, kako ljudi idu na posao… Znate, sama činjenica da moram proučiti sedam Fatiha je teška. Teško je to opisati. Teško je ovdje živjeti kada vas sve podsjeća na prošlost, na tragediju. Mnogi to danas ne razumiju. Pogledajte, kud se god okrenete, pred vama su bijeli nišani. Kad učiš Fatihu, boriš se sam sa sobom, i to je neopisivo, neizdrživo…”
Stare i bolesne zapalili u štali
Malo dalje iznad nišana majke Nesima, Devleta, Senada, pa Ale…
Govore: “Evo, gledajte, gotovo svi Avdići su ubijeni, pa Botonjići, Čajići, Bajrići, Domazeti… Svaki dan nam se vraćaju te slike. Ne znamo šta da kažemo. Još nam pred očima gomila ubijenih, ovdje, u dvorištu ispred škole…”
Senada je to sve gledala sa tavana obližnje kuće.
“Krvava trava. Cucla male Amile, koju su, s bratom i sestrom, ubili u majčinom naručju. Stalno mi se vraća ta cucla pred oči. I danas vidim kada iz ruku majke joj otimaju flašicu i bacaju je…”
Otimaju se škrte riječi dalje.
“U dijelu Biljana, naselja kojeg smo zvali Botonjići, ubijeni su svi. Njih 57 iz četrdesetak kuća. A kako su i šta radili govori i to da su jedanaestoro starih i bolesnih zapalili u štali. I još dvoje staraca Beharu i Pašu Botonjića u njihovoj kući.”
Suhom okoštalom rukom nišane miluje i Ajša. Sinovi su joj tu – Ferhat, Mustafa, Muharem i Husein.
Tu je i Hidajet Botonjić. Pronašao je i ukopao kosti majke, koju su zapalili u štali.
I Elvis Bećirević je tu. U to vrijeme desetogodišnjak. Izgubio je cijelu porodicu.
Rukopis zločina kao i u Srebrenici
Kako?
“Ali, kako?”, pita se Šemso Džaferović.
“Ovo je isto Srebrenica. Ključ je malo mjesto, ali i u njemu je počinjen genocid. Rukopis zločina isti je kao i u Srebrenici. I ovaj zločin počinjen ovdje jedan je od zločina koji nekako ostaje u sjeni srebreničke tragedije, koji se dogodio tri godine ranije. Srebrenički je genocid sasvim logično slijed poduzete zločinačke politike. Da je međunarodna zajednica reagirala tog 10. jula 1992. godine u Biljanima, ili koji dan kasnije u Prhovu, ili u susjednom Sanskom Mostu, pa u Prijedoru, ne bi bilo Srebrenice. Ali…”
Zato im ni 26 godina kasnije nije jasno – zašto?
Šta je to pokrenulo njihovog učitelja Dragu Samardžiju, pa Marka Samardžiju da, s pripadnicima 17. lake pješadijske brigade srpske vojske i pripadnicima rezervnog sastava policije Ključ ubiju 264 civila Bošnjaka iz Biljana, Osmanovića, Domazeta, Džaferagića, Ćehića, Mešana i Jabukovca, nakon što su ih u zgradi bivše osnovne škole i Doma kulture dan i noć mučili i onda ih bacili u šumske jame? Kako odgovoriti i za ubijanje šestoro djece među njima?
Hida iz Prhova
A tamo, malo dalje, u brdima, na lijevoj obali Sane – Prhovo. I druga, susjedna sela. Na desnoj obali su srpska, povezana mostovima jedna sa drugim.
Tu, u Prhovu, živjela je Hida sa svojih pet kćeri i sinom. Muž joj je, poput gotovo svih drugih “muških glava” iz sela, radio u Velenju, u Sloveniji, i svakog vikenda donosio zaradu. Izgradili lijepu kuću, školovali djecu. Kad je svojim materinskim instinktom Hida osjetila da im svima prijeti zlo, prelazila Sanu i išla kod komšija Srba, da pita šta se to, zapravo, sprema. Međutim, ništa joj nije pomoglo. Ni njoj, ni ostalim mještanima Prhova.
Kuće su topovima rušene, a njih 57 skupilo se na poljanu. Sabili ih u tor i gađali topovskim granatama. Hida je pala po svojoj Semiri, Emiri, Zemini i Nedžadu, a komšinica po najmlađoj, trogodišnjoj Azri. Ostala je živa, ni sama ne znajući kako. Azru joj komšinica dovela sutradan. Vodeći je za ruku, stigla je nekoliko mjeseci kasnije do muža u Sloveniju.
Azra se danas pokušava sjetiti svega. I dalje joj nejasne slike titraju pred očima.
“Jedino često osjetim po rukama, po dlanovima, toplu krv, onu koja mi se od ubijene braće i sestara razlijevala, pokušavam je saprati, ali ne ide”, kazuje.
Učila je Azra u Sloveniji da u grčkoj mitologiji i u grčkim tragedijama postoji nešto slično ovom i njenoj sudbini. Međutim, pita se: “Ima li tamo Amila, ima li Hida, Nedžad, moželi se to zaboraviti?”
Niko se ne bi sagnuo da se napije rijeke zaborava
Ne može se šutjeti
Zna da u toj mitologiji postoji rijeka Leta, i ako se napiješ njene vode – sve zaboraviš.
“Niko od nas ne bi se sagnuo da se napije te vode zaborava, ne znam da kako je žedan, jer ne bi mogao zaboraviti zlo koje se desilo Prhovu, Biljanima, koje se desilo Šemsi, Hidi, Amili, zlo koje su napravili oni koji su sa brda komandovali topdžijama”, sigurna je Azra.
Zločini u Biljanima, u Prhovu, u Ključu… bili su predmet Međunarodnog suda u Hagu i Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Međutim, tek su trojica odgovornih procesuirana, a svi raspoloživi podaci ukazuju da je i zločin ovdje, u dolini Sane – nad civilima Bošnjacima – izvršen s dobro poznatom velikosrpskom ideologijom o uništenju Bosne i Hercegovine i istrebljenju Bošnjaka.
Govori to i činjenica da je od maja do septembra 1992. godine u Ključu ubijeno 612 Bošnjaka i Hrvata. Od tog broja, 563 su pronađena u masovnim grobnicama Lanište I, Lanište II, Crvena zemlja, Prhovo i u ostalih 13. Kroz logore Manjača i Kamenica prošlo je više od 1.200 Ključana.
Svaki je Ključanin danas jedna tužna i neotvorena knjiga, pogotovo što su tek trojica iz kolone počinilaca zločina privedeni sudu pravde. Zato, kazat će svi, ne može se šutjeti o tom zločinu, uprkos gorčini koju osjećaju danas – ne može se šutjeti.
“Kad bi neko i u snu poubijao ovoliko ljudi, probuđen on bi sam pred sobom crvenio se”, odjekuju stihovi pjesnika Ključanina Enesa Kiševića, koji je ovako opisao Biljane, Prhovo, Velagiće, Ključ. I nastavlja dalje tražiti u pjesmi način da prekine lanac mržnje.
“Lako je pisati riječi, lupetati riječi, koje donose mržnju, koje donose vatru. Lako je to, ali treba donositi riječ, riječ koja će biti bolja od tišine, prirode. Bolja od šutnje, biljanske. Samo takva riječ može otvarati ljudima razbor.”
Zato se i okupljaju svakog 10. jula u Memorijalnom centru, u polju bijelih nišana. I ovoga su jula došli. Šemso, Azra, Hida, Nedžad, Ale… kao i drugi u Biljanima i Prhovu, koji su izgubili najbliže, na pričaju puno o svojoj prošlosti, jer je dobrim dijelom, kako kažu, žive. Koliko god ih život gura dalje, ka budućnosti, oni jednim dijelom žive u prošlosti, koja je za njih sveta, piše Al Jazeera.
Zato i ovoga jula podsjećanje na dan kada su Biljani i Prhovo gotovo nestali. I šutnja u polju bijelih nišana, jer se tu ne može pričati. Ali, zbog njih se dolazi.
