Danas je moderno postaviti pitanje gdje si bio kada se nešto veliko u sportu događalo, a to će vjerojatno godinama biti nogometna priča. Za nas koji smo nešto stariji i proveli smo cijeli život, pa na sreću i dočekali i mirovinu, u sportu, to se pitanje uvijek vraćalo od trenutka kad je Goran Ivaniševićosvojio Wimbledon 2001. godine. No, to je bilo lako, tada se još pratilo sve, pa i tenis, i svi koji su imali status teniskog novinara, bili su u Wimbledonu. Neki od prvog dana, a neki zaključno s finalnom.
Ovih dana, kada se slavi 30 godina prvog europskog naslova koji je sletio na Gripe, također se povremeno susretnemo s pitanjem “što si radio taj dan?” A taj dan, iako sam bio u statusu košarkaškog novinara, koji danas nemam, nisam krenuo put Münchena, nego put Splita. Ne da bih dočekao prvake Europe, jer vremena su bila takva da su svi sudionici FinalFoura bili favoriti, samo Jugoplastika nije.
Došao sam u Split gdje se taj vikend igrao Davis Cup susret Jugoslavija – Španjolska, dvoboj koji su Goran Ivanišević i Slobodan Živojinović uvjerljivo dobili svladavši Sergeja Casala i Emila Sancheza te njegova brata Javiera, a vodio ih je nekada veliki španjolski tenisač Manuel Orantes. I tako, na dan kad je Jugoplastika krenula u pohod na veliki trofej, na dan kad je igrala protiv velike Barcelone, poveo sam svoga dugogodišnjeg prijatelja, novinara madridskog asa Ramona Cancheza na jednodnevni izlet u moj rodni Supetar. Poslije smo zajedno gledali utakmicu, ali nije bilo velikih tenzija jer je moj Ramon bio navijač Real Madrida, ali mu pobjeda Jugoplastike uopće nije pala teško.
Bio je to početak jednog velikog puta koji je te godine završilo na krovu Europe, da bi dvije godine poslije, uz još dva naslova, Split postao i ostao, bez obzira na to što vam tko rekao, najveća momčad Europe.
A koliko je to bila neočekivana pobjeda, možda će najbolje potvrditi jedan detalj iz sjećanja mog prijatelja i tada glavnog operativca u momčadi s Gripa, Josipa Bilića. Pripremajući se za veliko finale u kojem je Split nakon Barcelone pobijedio Maccabi, u München je s momčadi negdje u prtljazi bilo i nekoliko boca šampanjca.
– Nisam znao da ćemo mi to osvojiti, ali sam mislio nek’ je tu, nek’ se nađe.
I kada je utakmica došla gotovo do kraja, kada je postalo jasno da će se čudo ipak dogoditi, jer upravo je zbog toga sport lijep, jer se čuda – ne samo ponekad – događaju, šampanjac je odnekud izronio u dvoranu, a profesor Aleksandar Nikolić, koji je bio mentor i savjetnik Bože Maljkovića, zavapio je: – Nemoj, Bibo, nemoj sad, još nije gotovo.
A bilo je gotovo, no profesor, uvijek oprezni profesor koji je toliko toga dobroga ostavio u klubu na Gripama, morao se osvjedočiti da su suci rekli da je došao kraj.
Temelji i Maljković
Bila je to vjerojatno najsretnija epizoda u povijesti Jugoplastike, priča koja se počela rađati nešto ranije, 7. svibnja 1988. godine, kada je splitska momčad osvojila naslov prvaka Jugoslavije u dvoboju s Partizanom. I to je zapravo bila najvažnija košarkaška priča tih godina jer je najteže bilo pobijediti, postati prvak u svom okruženju. Zato je najveće okršaje Jugoplastika vodila ovdje s Partizanom i Cibonom ili Cibonom ili Partizanom, a tek su onda na red došli europski velikani. Jugoplastika je bila posebna i bolna točka velikih momčadi iz Barcelone, koja je tek poslije prvi put osvojila naslov prvaka Europe, ali prethodno su tri godine zaredom morali gledati kako im trofej ispred nosa odnosi momčad iz Splita, momčad koju su predvodili Toni Kukoč i Dino Rađa, ali nisu bili jedine zvijezde u to vrijeme.
Istina je da su najviše individualnih nagrada pokupili Rađa, koji je odnedavno u Kući slavnih u Springfieldu, i Kukoč, koji je pet puta bio najbolji košarkaš Europe, te, naravno, trener Božo Maljković, ali to je bila skupina sjajno posloženih momaka: Velimira Perasovića, Duška Ivanovića, Gorana Sobina, kojeg je netko nazvao najvećim klupskim igračem svih vremena, Luke Pavičevića, Zorana Sretenovića i svih koji su poslije sudjelovali u onom trećem, najnevjerojatnijem trijumfu kada je prvi put zaigrao Zoran Savić i kad se pojavio stanoviti Amerikanac Avie Lester, koji je dobio nadimak “Ante Luster”, a najveća mu je kvaliteta bila skakati, skakati i briljantno skakati te biti oprezan svaki put kada ga pogleda Toni Kukoč.
Ta i takva Jugoplastika je prve temelje dobila dolaskom Maljkovića u Split, iako nije bio prvi izbor. Prije njega je momčad vodio Zoran Slavnić i trebalo je pronaći čovjeka koji će u jednom duljem razdoblju voditi tu skupinu mladih igrača, ali nitko nije znao tog trenutka kolike su njihove stvarne mogućnosti. Pa ni onda kad su osvajali krov Europe, nikada nisu otišli na finalni turnir s prve pozicije. U njihovo je vrijeme to bilo rezervirano za Barcelonu, dok su se na drugom mjestu smjenjivali francuski Limoges i grčki Aris. I tek je u trećoj sezoni Split, koji se tada zvao Pop 84, puhao za vrat velikanima iz Barcelone.
U Splitu su imali jedan stav koji je godinama trajao i nikad se nije mijenjao. Na svakom sastanku Uprave su se mogli zakrviti, no kada su izašli iz prostorije i stali pred novinare, svi su branili dogovoreni stav, pa makar u glasanju ostali u manjini. Ali, to je sigurno jedan od razloga zašto je Jugoplastika bila toliko uspješna i toliko velika i zašto je u godinama koje su protekle imala toliko briljantne košarkaše i vođe poput Rate Tvrdića, Petra Skansija, Željka Jerkova, Damira Šolmana, pa sve do ove zlatne generacije koja nije načinila korak unatrag u dvobojima s Barcelonom, a pritom onoga dana kad su krenuli put Europe i svijeta nisu izabrali Barcelonu kao buduću destinaciju, iako je ponuda bilo.
Finale 1989. s Maccabijem bila je tvrda utakmica, kao i sve velike utakmice Bože Maljkovića, i velika pobjeda nad sastavom koji u svojim redovima ima legendu izraelske košarke Dorona Jamchija i uvijek brojnu američku ekspediciju, njih četvoricu ili petoricu. U tom su sastavu zvijezde bili Kevin Magee i Ken Barlow, ali ni oni nisu mogli zaustaviti hod jedne velike momčadi.
Momčad svih momčadi
Povratak u Split bio je, kao što bi se moglo i pretpostaviti, prilično kaotičan, a kako vrijeme prolazi, priče o brojkama su sve veće i veće pa je tako postala i veća od 100 tisuća. Istina je da su mnogi željeli ispratiti splitsku momčad na putu iz zračne luke do dvorane na Gripama, gdje ih je čekala oduševljena masa navijača, ali su, ako se dobro sjećam, upravo zbog prevelike gužve morali nekim okolnom putevima doći do konačnog cilja. Bila je to godina kada je jedna mlada momčad napokon odrasla jer je, i danas će to mnogi priznati, najteže bilo osvojiti prvenstvo Jugoslavije. Baš kao što je 1988. bilo teško pobijediti Partizan, a da nije bilo te pobjede, ne bi bilo ni finalnog turnira u Münchenu i tko zna kako bi se ta priča zavrtjela.
Ponude su dolazile sa svih strana. Kada je napokon Dino Rađa zaigrao u Italiji, postoji priča da je ugovor koji je potpisao u Rimu bio veći od ugovora koji je Diego Maradona potpisao u Napulju, no bez namjere da istražujemo, bilo je jasno da će se pola Europe, ali i NBA lige, koja je uvijek bila tu iza ugla, baciti na zvijezde s Gripa. Tako je, nakon što je Jugoplastika osvojila München, Dino Rađa imao ponudu iz Bostona i želio je igrati u Bostonu. No, kako su košarkaši iz Splita imali građanske ugovore, a veliku zaslugu u toj je priči imao upravo Josip Bilić, splitski klub je dobio prvostupanjsku presudu u Bostonu i Dino Rađa je ostao član kluba sve dok nije dobio dopuštenje da se godinu dana poslije okuša u nekoj novoj sredini. Nije to odmah bio Boston, ali je igrao i u Bostonu.
I tako je Barcelona bila i ostala sudbina Jugoplastike, a Jugoplastika sudbina Barcelone u sve te tri veličanstvene godine kad su sjedili na krovu Europe, a da nikad nisu vodili u natjecanju do Final Foura. Ali tamo im nitko ništa nije mogao. Barcelona je pala u Zaragozi, ne znam je li im to bio najteži poraz, ali jedan od najtežih svakako, a splitska je momčad nastavila hod po Europi, koji je u te tri godine bio nezadrživ. Pogotovo kad su tu istu Barcelonu pobijedili u Parizu. Taj put je momčad bila bitno drukčija, ali ne i bitno slabija. Kukoč je i nadalje bio tamo, došli su Zoran Savić i taj Amerikanac koji, sjetit će se na Gripama, prvih nekoliko dana nije mogao pogoditi ni bačvu, ali je u Parizu pokazao kvalitete zbog kojih je, na preporuku Pere Skansija, stigao na Gripe. Perasović, Naglić, Naumovski, Pavičević, novi trener Željko Pavličević, koji je Kukoču pronašao idealno mjesto “čistača” u sredini obrane, a momčad koja je igrala bez tri velika košarkaša s početka ove priče, bez Dina Rađe, Ivanovića i Sobina, još je jednom pronašla put do konačne sreće.
Bili su to dani kada je bilo moderno navijati za Jugoplastiku, baš kao što je bilo moderno navijati za Cibonu, bili su to dani koji su u konačnici dostigli vrhunac na Olimpijskim igrama, upravo u Barceloni, osvajanjem srebra i ulaska u košarkašku legendu.
Nekoliko godina ranije Jugoplastika je dotakla legendu, postala je momčad svih momčadi u Europi, momčad koja je na kraju 90-ih dobila nagradu kao najveća momčad svijeta, najbolja i najveća i ne samo zato što je toliko dobro igrala košarku, i ne isključivo zato što je toliko dobro igrala košarku, a svojim redovima je imala Tonija Kukoča i Dina Rađu. Bili su to dani koji se više nikad neće ponoviti jer su košarkaša vremena drukčija, ali za sve one koji ih se sjećaju i koji su imali sreću barem na trenutak biti u blizini te velike momčadi, koju je briljantno vodio čovjek u kojeg su neki sumnjali, priča s Gripa se dogodila da bi tu i ostala za sva vremena.
