Ne znam koliko je minuta ili sati trebalo Vjerici Radeti, zastupnici u Skupštini Srbije, da shvati da je pretjerala. „Čitam umrla Hatidža Mehmetović iz udruženja biznismenki Srebrenice. Tko će je sahraniti. Muž ili sinovi?!”, napisala je u ponedjeljak na Twitteru.
Prvo je nestao tweet, a onda i cijeli profil Vjerice Radete. Zastupnica, inače uvijek predusretljiva prema medijima kao i svi radikali, otišla je u ilegalu i ne javlja se novinarima na telefon. Može biti da je nazvao osobno Šešelj i rekao da je pretjerala, piše Deutsche Welle.
Pretjerala čak i po radikalskim mjerilima, ali ne u samoj suštini, ne, nikako. U suštini nije napisala ništa drugačije od onoga što Vojislav Šešelj i plejada iz njegovog šinjela već dva i kusur desetljeća tvrde, razrađuju, o čemu objavljuju knjige i na čemu vode kampanje. Naime, da je Srebrenica povijesna antisrpska podmetačina, da tamo, ako je zločina i bilo, sigurno nije bilo baš tako, a pogotovo ne baš tako masovno.
Radeta je po tim radikalskim mjerilima pretjerala samo u izvedbi, ni manje ni više. U tih je petnaest riječi, sve boreći se s interpunkcijom i pišući pogrešno prezime pokojne Hatidže Mehmedović, ona je promiješala želudac svakome tko je normalan ili za sebe voli misliti da je normalan, pa čak i među onima koji, eto, i dalje vjeruju da je Srebrenica povijesna antisrpska podmetačina.
Da je samo stala kod onoga „udruženje biznismenki Srebrenice” – jer i to je u nacionalnom srpskom miljeu opće mjesto, to da udruženje Majke Srebrenice nije ništa drugo nego poslijeratno profiterska organizacija – svijet Vjerice Radete i poricanja genocida bio bi sasvim u redu. Dalje bi ona po društvenoj mreži nastavila cvrkutati mračni cinizam, dijelila informacije na kojoj nacionalnoj televiziji gostuje njen šef, bila radikalski uruk-hai sa sumnjivim smislom za humor.
A ovako? Ovako je u petnaest onih riječi salila esenciju radikalske politike, one koja se još može podvaliti u mainstream kada je razrijeđena, malo umivena i začešljana, ali nikako ne može kada je ovako ogoljena. Opće je mjesto, ali je točno: tko se nad ovime nije zgrozio morao bi potražiti pomoć psihijatra.
Izljev kritika i bijesa u Srbiji i BiH takav je da je morala reagirati i naprednjačka vlast koju, podsjetimo, mahom čine polupresvučeni radikali, tek teškom mukom spremni preko usta prevaliti da je u Srebrenici bilo nekakvog zločina. Osude iz usta ministrice Zorane Mihajlović i ministra Rasima Ljajića su iskrene, ali je tek osuda predsjednice Skupštine Maje Gojković nešto poput službenog hatišerifa s najvišeg mjesta: da, pretjerala je.
Zlo uvijek budi najgore u ljudima, nema sumnje, pa ćete brzo po Twitteru naći stotine uvreda i direktnih prijetnji smrću Vjerici Radeti, pa će na račun njene korpulencije biti prozvana „svinjom” i kako sve ne, pa će i liberalni kolumnist balkanske Al Jazeere spomenuti „ružni humanoidni oblik” ove „ozračene mješine tjelesnih tekućina i kostiju koja isijava zlo”, koja da će umrijeti „teško i sporo, jer ni smrt ne voli zlo”, pa će se u brkanju pojmova zazivati tužilaštvo da reagira, pa će Bakir Izetbegović klizećim uletjeti usred svoje nacionalističke izborne kampanje da slaže kako nitko u Beogradu nije osudio zlohotan tweet.
U valu opravdanih osuda Vjerice Radete potkrada se i malograđanski refleks s kojim se suočio svaki bolji stand-up komičar. Onaj refleks koji kaže da nešto nije za zezanje, a pogotovo da nije kad netko umre. Ne, ne može se odšutjeti tako grozomoran tweet, ma korisno je primijetiti da je zlo odavno tu, da se svakog dana izlijeva u podmuklijim oblicima i da je – banalizirano. Kao da je bila potrebna ovakva otrovna esencija u petnaest riječi ne bi li uopće bilo primijećeno.
Hatidža Mehmedović: trn u oku ratnih zločinaca Jer Vojislav Šešelj, vrhovni gospodar Isengarta gdje se proizvode uruk-hai-ratnici poput Radete, uredno od povratka iz Sheveningena krstari od jednog naprednjačkog TV-studija do drugog, od jutarnjeg programa do prime-timea, od Sarapine stolice do Marićeve fotelje, i ne radi ama baš ništa drugo nego što na svaku moguću temu govori isto što i Radeta u onom tweetu. Da je sve antisrpska zavjera, da ništa što kažu nije istina, da se s izdajnicima koji mu ne vjeruju treba obračunati.
Onima slabijeg želuca ne preporučujem da pogledaju, ima na Youtubeu, izdanje „Ćirilice” na televiziji Happy od prije par tjedana koja je izgledala kao reunion ratnih zločinaca i njihovih odvjetnika. Svi su tu bili na „ti” i, gravitirajući oko neizbježnog Šešelja, sekundirali jedan drugom u teoriji da se u Srebrenici dogodio ratni zločin manjih razmjera tako što su streljani samo ratni zarobljenici, ali da to veze nema s Vojskom Republike Srpske, te da su u brojku od 8.000 mrtvih Bošnjaka ugurani oni poginuli u boju, u međusobnom obračunu, da su tijela dovožena iz cijele Bosne, da su mnogi s tog spiska živi i zdravi.
To, eto, paradira srpskim televizijama u udarnom terminu i po naslovnicama tabloida, to se priča s blagoslovom Aleksandra Vučića, jedinog urednika medija u Srbiji, koji se sada, kada mu se učinilo da se pretjeralo, preko Maje Gojković očitovao.
Isti je to onaj Vučić kojem je Hatidža Mehmedović prije tri godine na rever zakačila Cvijet Srebrenice kada je ono skupio hrabrost da – pa makar iz političkog računa – ode u Potočare. To je polupresvučeni Vučić, kojem ispod sakoa sa srebreničkim cvijetom viri krvava radikalska košulja, nekad izviruje jer se ne može ugurati u hlače, a nekad jer je baš namjerno pokazuje u koketiranju s grijesima svoje mladosti.
