Sve ono što u brojnim školskim zgradama u okolini Bosanske Krupe nije uništio ratni vihor, dokusurio je zub vremena. Prije tridesetak godina niko nije mogao da pretpostavi da će od objekata, kojima je odjekivala dječja graja, ostati samo oronule zidine, usamljene i zaboravljene.
Nekad dupke pune učionice pretvorene su u puste odaje i nijeme svjedoke nesreće koja je narod u Bosanskoj Krupi zadesila devedesetih godina prošlog vijeka. Svaka uništena školska zgrada gubi surovu bitku s jakim neprijateljem – vremenom, koje je guta i baca u zaborav.
Dok koračamo prema ulazu bivše Osnovne škole “Dušan Košutić” u selu Jasenica, podno Grmeča, ništa tu više ne ukazuje da je ona nekad bila rasadnik uspješnih generacija.
Svaki korak oprezno odmjeravamo kroz gusti korov. Što bliže prilazite, to su scene potresnije. Stičete utisak da tu ljudska noga nije kročila vijekovima.
Porušene daske sa krova, iz kojih vire zarđali ekseri, samo su dio prizora zbog kojeg vas obuhvata tuga.
Ta zgrada je nekada okupljala stotine školaraca srpske nacionalnosti, a nakon što je porušena u ratu, u nju nikada nije uložena ni marka. Učenika ionako u selu gotovo da nema, jer se povratak sveo uglavnom na poneku kuću. Kuću, u kojoj je teško čuti plač djeteta.
U nekad velelepnom zdanju, tek pokoji trag vam otkriva da su tu, prije oko tri decenije, učionice, njih pet-šest, bile krcate. Uočavaju se i potpisi nekadašnjih đaka pored prozora na kojima su polomljena stakla.
Mahovina, trava, pa tu i tamo i mlado stablo, nikli su na podu. Debele zidove išarali su vlaga i paučina, a dijelove plafona razorila ratna dejstva.
Nijedan zvuk ne odzvanja tamo gdje su školska zvona, ne tako davno, prikupljala učenike. Ovdje života više nema. Jedino je jastrijeb, preplašen našim dolaskom, pobjegao, a za sobom u školskom hodniku ostavio perje i ostatke svojih žrtava.
Nedaleko od škole u Jasenici živi jedan od rijetkih povratnika, starina Đorđo Radošević. Sa sjetom se ovaj osamdesetčetvorogodišnjak prisjeća godina koje su bile vedrije od ovih koje je dočekao u dubokoj starosti.
“U toj školi bilo je i po 400 đaka. Divota je tu djecu bilo pogledati kada pođu na nastavu. Gdje su sada ti odrasli ljudi? Rasuti po svijetu, sve je u ratu otišlo. Ovdje djece više gotovo i nema”, priča nam Radošević.
Nisu optimističnije ni scene koje zatičemo u selu Suvaja. Školski objekat nekada vam je bio kao na dlanu kada prolazite makadamskim putem, a danas je sakriven među šibljem i stablima. U sam objekat, u ljetnom periodu, nemoguće je ući od granja. Prašuma je opkolila školu.
Razrušene zidine možda je i nemoguće vratiti u prvobitno stanje, a sve i da ih neko obnovi, ne bi veliki sevap uhvatio.
“Moje dvoje djece ići će na nastavu u Banjaluku. Ovdje ni škole ni đaka nema”, dobacuje nam jedna mještanka Suvaje, čiji će sin i kćerkica, kako to obično biva, u Banjaluci vjerovatno formirati svoje porodice, dok će ognjište svojih predaka, baš poput turista, obići nekoliko puta godišnje. Ili ni toliko.
Ni oni koji su u Bosanskoj Krupi rođeni ne znaju koliko je tačno škola pretvoreno u ruševine.
Takva sudbina zadesila je, uz ostale, i školu u selu Potkalinje, od koje su ostali samo goli zidovi. Krova nema, kao ni šanse da će biti obnovljena.
Armin Halitović, načelnik opštine Bosanska Krupa, kaže da je obnova škola koje su prije rata radile izostala jer nema djece, odnosno učenika.
“A razloga za nepostojanje dovoljnog broja učenika ima mnogo i ništa se posebno ne razlikuju od razloga u svim drugim sredinama u našoj zemlji. Ljudi se nakon rata nisu vratili na svoja ognjišta, a oni koji su se vratili, ne zasnivaju u dovoljnoj mjeri bračne zajednice i ne rađaju djecu”, naglašava Halitović u izjavi za “Nezavisne”.
Prema njegovim riječima, uzroci se ogledaju i u lošoj ekonomskoj situaciji.
“Gdje je god bilo potrebe, mi smo se trudili da obnovimo školu. Evo, recimo, danas u Ivanjskoj, u kojoj je škola osposobljena, nastavu pohađaju samo tri učenika”, kaže Halitović.
nezavisne.com
