Prema posljednjim nezvaničnim informacijama, više od 400 migranata nalazi se na ulicama Velike Kladuše, a u centru grada moguće ih je vidjeti između stotinu i dvije i to svaki dan. Ekipa portala Klix.ba posjetila je ovu općinu i razgovarala s nekoliko migranata.
Na ulicama Velike Kladuše u posljednje vrijeme mnogo je veća šansa da ćete naići na nekog Alžirca, Iračanina ili Indijca, nego bliskog poznanika ili prijatelja. Glavno okupljalište migranata je gradski park, a vidljivi su i u kafićima, restoranima, na ulicama, šetalištima i drugim dijelovima grada.
Iz glavnog alžirskog grada, nakon poprilično dugog putovanja, u Kladušu je nedavno stigao 23-godišnji Abdulmelik. Srećemo ga u gradskom parku i pristaje razgovarati s nama.
“Idem u Italiju, tamo imam porodicu, a imam i prijatelje u Njemačkoj i Austriji. Prije tri mjeseca sam napustio Sarajevo i došao ovdje u Veliku Kladušu. Planiram preći u Hrvatsku, Sloveniju, pa Italiju. Veliki problem svima predstavlja hrvatska policija i ne možemo preći granicu”, govori.
Ne mogu preći hrvatsku granicu
Pored njega na klupi sjedi i 43-godišnji Kerim, također iz Alžira.
“Prije šest dana sam došao u Kladušu, a iz Turske sam krenuo prije sedam mjeseci. Putujem u Francusku i tamo imam neke članove porodice. U Alžiru mi je ostala samo majka”, priča Kerim.
Tridesetdvogodišnji Ahmad iz razorenog sirijskog Alepa imao je dugo i teško putovanje u proteklom periodu, a u Bosnu je stigao prije mjesec dana. Ističe da ne želi razgovarati s medijima, no nakon kraćeg uvjeravanja govori da će nam kazati nekoliko informacija ukoliko mu damo 5 KM za kutiju cigareta.
“Prešli smo granicu u Turskoj i stigli u Grčku. Nakon određenog vremena uspjeli smo preći makedonsku granicu, a potom ušli u Srbiju. Prije mjesec dana stigli smo u Bosnu. U Veliku Kladušu sam došao prije nekoliko dana, a spavam ovdje u parku”, kaže Ahmad.
Ističe da je pokušavao nekoliko puta preći hrvatsku granicu, no nije uspio.
“Hrvati nam ne daju azil, a policija na granici je veoma gruba prema nama. Ne daju azil nikome, ni pojedincima, ni porodicama, nikome”, objašnjava.
Neki žele ostati u Bosni i Hercegovini
Na kraju razgovora s Ahmadom, bez većeg ustručavanja, prilaze nam i dvojica mladića, primjetno tamnije puti od ostalih. Kažu da su iz Indije i Pakistana i da već mjesecima putuju zajedno. Na pitanje gdje idu, jedan od njih nam dade iznenađujući odgovor.
“Nigdje. Planiramo ostati u Bosni. Lijepo nam je i ovdje. Mislim da bih se mogao ovdje prilagoditi i možda raditi kao konobar ili taksista. Spreman sam sve raditi da uspijem. Uglavnom, ne planiramo ići dalje”, reče nam 27-godišnji Indijac koji se potpisa na papir kao Satish Kumar.
On kaže da je bio prisiljen napustiti Indiju, jer u pokrajini u kojoj živi vlada veliko nasilje.
“Pretukla me grupa od 5-6 ljudi i nanijela mi teške povrede na glavi. Nakon toga roditelji su mi sakupili novac i predložili da napustim zemlju. To sam i uradio”, govori.
Fondacija Iman iz Velike Kladuše, zajedno s nekoliko volontera i građana Velike Kladuše, svaki dan pripremi više od stotinu obroka za migrante.
“Naši volonteri su prije nekoliko dana, uz pomoć donacija iz prigradskih džemata, pripremili obrok za migrante u našem gradu. Željeli smo time animirati i druge građane i da to bude iskrica koja će podstaknuti na slične aktivnosti pa makar i na mikro nivou. Već sljedećeg dana ljudi su sami dolazili u gradski park, kuhali ručak i donosili hranu migrantima, tako da nam je to postala praksa svaki dan”, rekao nam je jedan od predstavnika fondacije.
U gradskom parku svaki dan građani pripreme više od 100 obroka za migrante
Na pitanje koliko donacije građana mogu odgovoriti realnim potrebama i broju migranata, naš sagovornik ističe da bi se sigurno odazvalo više građana kada bi bila bolja organizacija i kada bi vlasti uradile neka konkretna djela.
“Možda i ne bi problem bila hrana pa ni higijena, ali s obzirom na to da su oni raštrkani po cijelom gradu, sve je puno teže. U parku ih tokom dana ima stotinjak, a na obroke koje im pripremamo dođe ih i do 150. No, puno ih je van grada, veliki broj ih spava i po privatnim kućama pa je teško procijeniti koliko ih je zaista u Velikoj Kladuši. U centru grada su većinom samci i oni koji nemaju članove porodice uz sebe”, ističe.
Iz Fondacije Iman ističu da s migrantima nemaju skoro nikakvih kontakata, komunikacija je svedena na minimum te se njihova jedina aktivnost svodi na pružanje pomoći u vidu hrane ili odjeće.
“Ovdje ih je najmanje iz Sirije, pretežno su iz Maroka, Alžira, Iraka, Irana, Pakistana i Indije. Manje izbjeglica, a više ekonomskih migranata”, kazao nam je sagovornik.
Laburistička stranka: Migrante u Kladušu šalje Vijeće ministara
Velika Kladuša postala je odnedavno ruta migranata na putu ka zemljama Evropske unije, no nemogućnost prelaska hrvatske granice produžava do daljnjeg njihov boravak u ovom gradu. A sve ih više stiže, to je sada već evidentno.
Iz lokalne vladajuće Laburističke stranke tvrde čak da migrante u Veliku Kladušu šalje Vijeće ministara BiH, a zapitali su se i da li je potpomognuta migraciona kriza sredstvo vladajućih kojim žele ubrzati odlazak građana BiH.
“Većina njih koji su došli u Veliku Kladušu rekli su da je njihovo mjesto ulaska u BiH bio granični prijelaz u Trebinju. Nakon toga su zatražili potvrdu za dobijanje azila, a po dobijanju te potvrde dobijaju pravac svog kretanja. Neko je, od ulaska ovih ljudi na graničnom prijelazu u Trebinju, rekao rutu kuda ti ljudi trebaju ići. Oni koji su nekad išli u Crnu Goru znaju da od Velike Kladuše do Crne Gore ima sigurno deset sati vožnje po lošim putevima i bez ikakvih autobusnih veza. Svi oni govore da su njihov cilj zemlje Evropske unije, međutim svako onaj ko je iole upućeniji u geografiju zna da je, ako ide iz Crne Gore, bliže ići preko Neuma ili dubrovačke rivijere i biti za tren u Hrvatskoj”, kazala je Elvira Abdić-Jelenović, predsjednica stranke.
Ona je istakla da ova dešavanja nisu slučajna i da se prema njima ne mogu tako ni odnositi.
“Mi od Ministarstva sigurnosti ne tražimo pomoć, kao ni od Vijeća ministara, već da obavljaju svoj posao i zadaću”, kazala je Abdić-Jelenović.
Klix.ba
