Oduzimati pravo djetetu na školovanje i obrazovanje uopće i sve ono što taj put, čitaj :obrazovniput: nosi sa sobom, u prijevodu za mene znači biti – neministar. Najveća žal koja se može izvući iz slučaja KŠC-a u Bihaća i Vašeg cijenjenog Ministarstva obrazovanja na čijem ste čelu jeste ta, da ćete Vi biti i proći, a da će djeca ostati, ali ne i ovdje.
Ne u ovom Bihaću koji svakodnevno kreirate Vi i takvi poput Vas. Puna Vas je vlada. I da, tužite me. Razapnite me. Okaljajte i mene i ovakve slične meni. Vrlo dobro sam svjestan da istina ima cijenu. Nema straha pobogu. Elem. Djeca kako će ostati, djeca će i otići. Izačić takve prati svaki dan. Obespravljenje, nemoćne, stranački nezavisne i neopterećene.
Uopće ne želim slušati niti pisati o dugovanju, prijavama koje su ili dostavljene na vrijeme ili nisu i sve ono što se vezuje za ovaj slučaj. Kompromis se mogao naći, ali da bi se kompromis mogao postignuti treba znati, a da bi znao trebaš valjda imati neku “ličnu obrazovnu kartu” iza sebe. Međutim to kod nas i naših lidera nije čest slučaj. Slova ne želim potrošiti o priči o eventualnoj religijskoj ili nacionalnoj netrpeljivosti ukoliko ona postoji i ispoljava se prema ovom centru. Prije svega, kao obrazovnom centru. Centru u koji se ulaz prvenstveno kao građanin, pa onda sve ono što čini građanina i njegov identitet. Tu priču smo valjda prerasli. NE PUCA VIŠE.
Meni je žao što trenutni ministar nije iskoristio svoj ionako kratki mandat za rješenje ovog problema, za pronalaženje mehanizama, alata da bi se isti slučaj riješio na najbezbolniji način po učenike, upravo zbog toga jer mu se ionako ministarska fotelja trese i klimava je i već sutra ga neće biti, kao ni cjelokupnog sastava vlade, koja je i sva satkana od klimavih koalicija. Situacija je takva da se i šta dobro započne, dovršiti se neće. Ne daj Bože reforma obrazovanja. Zašto? Sutra je već bivši.
