Prosječna plata u Bosni i Hercegovini, prema podacima Agencije za statistiku je 846 KM, a i bez nekih dubljih analiza i podataka koji nam govore kako sa ovom platom jedna četveročlana porodica u našoj zemlji teško može pregurati do sljedeće plate, znamo da je to tako.
Međutim, znamo i da su cijene određenih proizvoda i usluga različite od mjesta do mjesta, od grada do grada. Naprimjer, cijene pojedinih artikala u dva dijela Sarajeva, onom u Federaciji i onom u Republici Srpskoj, razlikuju se uveliko, pa tako veliki dio federalnih Sarajlija ide u Istočno Sarajevo da kupi neki odjevni predmet, nešto od tehnike, suđa ili samo da popije kafu.
Stan i režije
Cijene pojedinih proizvoda u posljednjih nekoliko godina dosta su se promijenile, te je, prema podacima Agencije za statistiku BiH, samo u februaru zabilježen rast cijena za 0,3 posto, što predstavlja povećanje u odnosu na isti mjesec prošle godine od 1,2 posto. Međutim, visina plate kod većine uposlenih ostaje ista godinama, bez obzira na povećanje cijena osnovnih životnih namirnica i života uopšte, te je ona, prema nekim podacima, od 2004. do 2014. godine povećana samo za 321 marku.
Iz Saveza sindikata Republike Srpske nedavno je saopšteno kako je sindikalna potrošačka korpa za četveročlanu porodicu u RS-u u februaru ove godine iznosila 1.882 KM, dok je prosječna isplaćena plata za taj mjesec od 848 KM pokrivala tek 45 posto te korpe. Iz ovog sindikata kazali su da su najviše novca, 699 KM, porodice trošile za nabavku prehrane, za stanovanje i komunalne usluge 580 KM, dok je za tekuće održavanje domaćinstva trebalo izdvojiti 105 KM. Troškovi nabavke odjeće i obuće iznosili su 133 KM, higijene i njege zdravlja 86, prevoza 194, te obrazovanja i kulture 82 KM.
Stoga smo odlučili da uporedimo cijene života u Sarajevu, u odnosu na neke manje gradove kao što su Žepče, Bihać i Lukavac, te smo došli do podatka da građanima, samo da imaju krov nad glavom i da plaćaju režije, treba u prosjeku od 350 do 700 KM. Tako u u Bihaću iznajmljivanje stana od 60 kvadrata košta oko 250 KM, a režije za stan iste kvadrature oko 100 KM. U Žepču iznajmljivanje ovakvog stana košta od 150 do 250 KM, zavisno od toga da li je namješten ili ne, a režije koje stanar plaća iznose oko 200 KM.
Lukavac je približno tu negdje sa cijenama kao i prethodna dva grada, te iznajmljivanje stana košta od 200 do 250 KM u stambenim zgradama, dok je u privatnim kućama jeftnije za 50 KM, a režije, koje uključuju struju, vodu, odvoz smeća, internet i fiksni telefon, ljeti iznose oko 150 KM, dok se zimi na sve to doda i centralno grijanje, pa zajedno sve košta 250 KM. Sarajevo zato, s obzirom na to da je i glavni grad, ima i najveće cijene, pa tako cijena iznajmljivanja stana od 60 kvadratnih metara zavisi od dijela grada.
Ako govorimo o strogom centru, onda je ta cijena oko 800 KM, a kako se odmičete od centra, cijena pada. Mi ćemo uzeti za primjer stan na Alipašinom Polju za koji je kirija 300 KM i za koji stanari plate skoro isto toliko režija.
Kada je u pitanju kafa u ugostiteljskim objektima (kafićima), tu su cijene u sva četiri grada slične. U Lukavcu ona košta 1 KM, u Žepču i Bihaću 1,5 KM, dok u Sarajevu opet to zavisi od kafića do kafića. Kafu u Sarajevu možete popiti i za jednu marku, ali istu tu kafu možete platiti i 2,5 maraka.
Kafa u kafićima od 1 do 2,5 KM
Ukoliko četveročlana porodica jednom mjesečno ode na ručak ili večeru u neki restoran, u Žepču bi joj to bilo najpovoljnije, gdje za taj ručak trebaju izdvojiti 60 maraka. U Bihaću bi ručak koštao desetak maraka više, a u Lukavcu, koji, kako nam je rečeno, nema “klasični restoran”, ručak bi u piceriji uz predjelo, glavno jelo, salatu, desert i nekoliko pića koštao 80 KM. U Sarajevu i ove cijene variraju, te je neka prosječna cijena ručka po osobi, u nekom prosječno dobrom restoranu, od 20 do 30 KM, što znači da četveročlana porodica za ručak treba izdvojiti oko 100 KM.
Građani svih ovih gradova ne mogu živjeti samo da imaju krov nad glavom, struju, vodu i grijanje, te da jednom mjesečno izađu na ručak ili večeru, već su im potrebne i neke aktivnosti, da bi se zabavili, nešto naučili, bavili se sportom ili pak da pošalju dijete u vrtić.
Zanimale su nas i cijene ovih “aktivnosti” u ova četiri grada, a upoređivanjem smo vidjeli da je mjesečna pretplata za fitnes/teretanu otprilike slična i da iznosi od 35 do 50 KM, dok su cijene kursa stranog jezika od 35 KM po osobi u Žepču, 100 KM u Bihaću i 90 do 100 KM u Sarajevu, kada je u pitanju engleski jezik, dok je cijena kursa njemačkog u Lukavcu oko 250 KM. Ako želite da vaše dijete ide u vrtić, za to ćete najmanje platiti u Bihaću – 130 KM, u Lukavcu je to 135 KM, dok je u Žepču 160 KM, odakle nastavlja Sarajevo, gdje se mjesečno za vrtić izdvoji od 160 do čak 300 KM.
Sadržaji
Iako su cijene niže u manjim gradovima, nedostaju neki sadržaji kada su u pitanju društvena i kulturna dešavanja, pa tako u Lukavcu i Žepču nemaju muzej, a u Žepču nemaju ni pozorište. Međutim, svi imaju kino, a cijena karte za kino u Bihaću je 7 KM, u Žepču 5, u Lukavcu 3, dok je u Sarajevu od 6 KM pa više. Cijena ulaznice za pozorište u Lukavcu je od 5 do 10 KM, u Bihaću je 15, a u Sarajevu u prosjeku 10 KM. Posjeta muzeju u Bihaću je besplatna, dok je u Sarajevu besplatno samo za djecu predškolskog uzrasta, djeca od 6 do 18 godina i penzioneri plaćaju 3, a odrasli 6 KM.
Od nekih osnovnih prehrambenih namirnica, za uporedbu smo uzeli jaja, šećer, brašno, junetinu, jabuke i špinat. Tako školjka jaja u Žepču košta 6,5 KM, u Bihaću 8,5, a u Sarajevu 9 maraka. Kilogram šećera u Bihaću je 1,55, u Žepču 1,80, a u Sarajevu 1,60, kilogram brašna i u Žepču i u Bihaću je 0,90 KM, dok je u Sarajevu 1,10 KM. Kilogram junetine najjeftiniji je u Žepču, gdje košta 10 KM, dok je u Bihaću 13, a u Sarajevu 14 KM. Cijena jabuka najniža je u Sarajevu – 1,10 KM, dok je u Žepču i Bihaću 1,90 KM.
– Različitost kvaliteta života u manjim u odnosu na veće gradove je ne samo kada pričamo o potrošačkom dijelu kada zadovoljavamo osnovne potrebe, ali naša osnovna potreba je i da odemo u kino ili pozorište i tu se osjete te neke razlike. Pogotovo se to osjeti kod mlađih ljudi koji su na neki način uskraćeni za nešto što imaju oni u većim gradovima. S druge strane, u većim gradovima veći je i broj trgovačkih radnji gdje građani lakše mogu naći nešto za sebe po akcijskim cijenama, a u u manjim mjestima je to slabije, kazala nam je Murisa Marić, izvršna direktorica Udruženja za zaštitu potrošača “DON” iz Prijedora.
/oslobodjenje.ba
