U proteklom ratu sve zaraćene strane i vojske počinile su zločine. Neke su počinile genocid, nekima je presuđeno za UZP, neke su opet, također, počinile zločine nad nevinima.
Tvrditi da je neko apsolutno nevin, apsolutna je glupost, kao što je još veća glupost zamajavati se pojednostavljenim objašnjenjem, da se zaboga zbog toga što je na svim stranama bilo zločina, radi o istom. Nečiji su vojnici počinili zločine, a nečija je vojna borba bila zločinačka.
Međutim o tome kakva je bila i za šta se borila Armije RBiH najbolje svjedoči događaj od prije 26 godina. I zato je važno pitanje, kao i odgovor na pitanje – gdje je ko bio 9. maja 1995. godine!?
Tada se u Parizu održala vojna parada povodom Dana pobjede i proslave pedesete godišnjice od pobjede nad fašizmom.
Odgovor na ovo pitanje zato treba ga apostrofirati da se podvuče jasna civilizacijska razlika između onih koji su navedeni u početku ovog teksta.
Gdje je bila vojska Radovana Karadžića koji danas služi doživotnu kaznu zatvora za počinjene zločine. Da li je tu vojsku neko pozvao, možda, da učestvuje na vojnoj paradi u Parizu povodom Dana pobjede nad fašizmom? Nije! Da li je to možda slučajna omaška organizatora vojne parade? Teško! Kako je neko mogao pozvati na vojnu paradu povodom Dana pobjede nad fašizmom, vojsku i vlast koja je još Prijedoru 1992. pozvala ljude druge nacionalnosti da oko ruku stave bijele trake? Vlast koja se potom, na kraju dvadesetog vijeka, odlučila na otvaranje prijedorskih logora, i kopanje masovnih grobnica, na žive lomače po Višegradu, vlast i vojsku koja je četiri godine držala pod opsadom glavni grad jedne države, pri tome ubivši jedanaest hiljada ljudi od čega 1601 dijete, vlast koja je baš tih majskih dana 1995.godine spremala ono što je dva mjeseca poslije u djelo provela u Srebrenici? Kako? Dabome nikako! Tog devetog maja u Parizu je slavljen Dan pobjede nad fašizmom. Sve što je uistinu fašizam, demonstrirala je vojska i vlast koja tog 9. maja nije dobila poziv da učestvuje na pomenutoj paradi.
Poziv na veliku smotru nisu dobili ni tzv “hrvatski uznici” kako haškoj šestorci još i danas tepaju pojedini “nositelji evropskih vrijednosti” iako su osuđeni za Udruženi zločinački poduhvat. Da li je to, možda, slučajna omaška organizatora vojne parade? Teško! Kako je neko mogao pozvati na vojnu paradu povodom Dana pobjede nad fašizmom, vojsku i vlast, koja je ugljenisala Ahmiće, vojsku i vlast Mate Bobana i Jadranka Prlića, koja je potpomognuta vojskom i vlašću Franje Tuđmana, bjesomučno terorizirala grad Mostar, napraviši od njega zgarište, vojsku koja je rušenjem Starog mosta htjela da bude pandan Karadžićevoj vojsci u urbicidu, vojsku i vlast Herceg Bosne koja je na kraju dvadesetog vijeka svoju borbu krunisala Heliodromom, Gabelom i Dreteljom, vojsku koja je s ponosom na nekadašnjem Veležovom stadionu, u glas pjevala Francetiću i Crnoj legiji. U Parizu, tog 9. maja 1995. godine nije bilo mjesta za one koji vole zapjevati u čast Crne legije.
Ipak, za nekoga je bilo mjesta i neko je dobio poziv da taj dan bude, za razliku od drugih, dio civliziranog svijeta. Tog 9. maja 1995. godine Bosna i Hercegovina je prvi put dobila poziv da učestvuje u vojnoj paradi u Parizu povodom Dana pobjede nad fašizmom. Armija Republike Bosne i Hercegovine učestvovala je na tome veličanstvenom skupu i na taj način dobila priznanje za borbu koju je vodila, te razliku od drugih vojnih formacija u zaraćenoj Bosni i Hercegovini postala dio evropske antifašističke porodice.
Čast da nosi zastavu Bosne i Hercegovine tada je pripala proslavljenom komandatu 41. Mostarske slave i viteške brigade Semiru Drljeviću Lovcu. Isti nije nosio zastavu vojske koja je kopala masovne grobnice, otvarala koncentracione logore kao gore navedene, niti je nosio zastavu pod kojom su živi ljudi u srednjovjekovnom maniru spaljivani na lomačama.
Kada se pogleda snimak sa te vojne parade jasno se vidi, da u procesiji, iza zastave Republike Bosne i Hercegovine, odmah ide zastava Ruske Federacije. Zbog čega, to bi danas trebalo pitati Radovana Karadžića i sljedbenike, ispred Ruske zastave nije išla zastave Republike Srpske? Odgovora je mnogo, ali postoji samo jedan. Nije baš najzgodnije se naći u društvu onih koji na Dan pobjede nad fašizmom ispunjavaju sve kriterije fašizma! I Hašku šestorku bi možda danas trebalo pitati zbog čega zastava Herceg- Bosne se nije našla u toj procesiji? Postoji opet samo jedan odgovor. Nije baš najzgodnije se naći u društvu onih koji na Dan pobjede nad fašizmom ispunjavaju sve kriterije fašizma!
Zbog svega toga danas je važno znati gdje je ko bio tog 9. maja 1995. godine, kakav je karakter imala čija borba. To što će ideološki i politički sljedbenici onih koji u Parizu, nimalo slučajno nisu bili prisutni i nakon svega poručiti, da to nije bitno, potpuno je shvatljivo, jer im ni tada nije bilo bitno jesu li dio fašističkog ili antifašističkog svijeta.
I naravno, na kraju sve opet moramo vratiti na početak i reći; Jeste, tačno je. I pripadnici Armije Bosne i Hercegovine su počinili zločine. Za te zločine su odgovarali, i da, premda svi još nisu, treba da odgovaraju. I Saveznici su Drugom svjetskom ratu počinili zločine, ali njihova borba nije bila zločinačka i fašistička. Otuda je i jasnije gdje je ko bio 9. maja 1995. godine. Tada je od slobodnog, demokratskog svijeta stiglo plebiscitarno priznanje antifašističkom karakteru borbe Armije RBiH.
Izvor: Vijesti.ba
