Prisjećanje na nezamislivu monstruoznost onih koji su prije 26 godina suštinski poveli i proveli genocid u Prijedoru, ubijajući po bosanskim proplancima i selima “sve što miče”, vratilo je u kolektivno sjećanje jednu fotografiju iz logora Manjača koja je posljednjih dana postala “viralna” na društvenim mrežama.
Piše: Faruk Vele za Radiosarajevo.ba
“Najtužnije lice moje zemlje”, kako zapisa kolega Dragan Bursać, pored hiljada drugih priča o nezamislivom zlu na području Prijedora i Bosanske krajine, poput majke Have Tatarević, Fikreta Alića, Fikreta Bačića, Sudbina Musića, Mirsada Duratovića…, svih mučenika koji su završili u Tomašici, Starim kevljanima, Jakarinoj kosi i drugim stratištima, ispisuje najcrnju historiju ovih prostora.
Kakva nam je historija…
Zato je proces humanizacije žrtava iznimno važan za suočavanje s bliskom nam prošlošću, a kako bi se shvatili svi razmjeri počinjenog užasa u nedavnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu u kojima su uništavane sudbine cijelih porodica i generacije. Kakva nam je historija, dobro se i ne rađamo sijedih glava, rekao bi Tale Derviša Sušića.
Zahvaljujući upravo medijima koji su ponovo podsjetili fotografiju što je obišla svijet vraćeno je i ime ovom mladom čovjeku “negdje između dječaka i mladića, negdje kad počinje život”.
Naime, nakon reakcije porodica i istraživanja aktivista za ljudska prava utvrđeno je da je mladić s poznate fotografije definitvno Jasmin Malojčić zvani Hondo iz Prijedora, a ne Elvedin Kadirić Hendo, kako se (sigurno ne namjerno) pojavilo u medijima.
Potvrdila je ovo za Radiosarajevo.ba Jasminova sestra Jasmira koja s porodicom živi St. Louisu u Americi.
“Da, to je moj brat Jasmin. Imao je 20 godina kada je nastala fotografija. U to vrijeme je poginuo i moj otac Šefik Malojčić, koji je nađen poslije 22 godine u Kozarcu”, ispričala nam je Jasmira.
Šefik (Bajre) Malojčić (r. 1944), kako se navodi u dokumentima o zločinima u Prijedoru, ukopan je 2011. godine, zajedno sa još 111 sugrađana. Njegov mezar nalazi se na Šehidskom mezarju Skela kod Prijedora.
Prijedorčani kažu da je ubijen na kućnom pragu.
“Ova slika je sa Manjače i na njoj su, s lijeva na desno, rahmetli Kasim i njegov brat, a moj djed, Halil Mešić. Braća rahmetli Adema Mešića, koji je otac Izeta Mešića, poznatijeg pod nadimkom Hadžija… Do njih sjedi rahmetli Muharem Mešić, otac Mehila Mešića… Do njega sjedi ovaj mladić koji se zove Jasmin Malojčić koji je živio u Polju ili tzv. Poljskom putu, koji je inače bio stari put za Bosanski Novi”, napisao je na društvenim mrežama Arnan Zukić.
Što ti je život, pričaju naši sagovornici.
Naime, sva četvorica s fotografije su preživjeli logor. Međutim, sudbina nije bila naklonjena Jasminu. Kratko nakon izlaska iz logora stradao je od posljedica strujnog udara u Raškovcu kod Prijedora!?
Jasmira nam kaže da je snažno boli svaki put kada vidi Jasminovu fotografiju…
“Jasmin je ukopan u Pećanima kod Prijedora”, kazala nam je njegova sestra.
Sudbin Musić, borac za ljudska prava i aktivista Udruženja “Prijedor 92” se bavio sudbinama desetina ljudi koji su snimljeni tokom posjeta stranih novinara bh. logorima. Objašnjava da ga je tragična sudbina Nežada Nećaka Sivca natjerala da dođe do priča o što više ljudi koji su tog tih dana snimali BBC i ostali mediji.
“Ja sam došao do podataka o sudbinama nekih 20-tak ljudi čije su sudbine zaista specifične. Ponukala me u posljednje vrijeme i viralna priča o izvjesnom Elvedinu Kadiriću i njegovoj sudbini ispisanoj u nekoliko tekstova kolega novinara. Radi se o fotografiji sačinjenoj u koncentracionom logoru Manjača. Ta fotografija zaista simbolizira jedan užas, jednu tugu koja je više nego očita. Imao sam najprije informacije da je taj mladić iz Ključa. Bila mi je čudna priča da je on iz Prijedora, jer poznato mi je da ne postoji Elvedin Kadrić koji je ubijen u nekim logora. Osim jednog, ali to nije on i ubijen je na nekom drugom mjestu”, objašnjava Musić.
Istraživanje ga je dalje vodilo u potragu za srodnicima i prijateljima osobe sa fotografije.
“Nastojao sam doći do informacija o mladiću sa fotografije i onda sam saznao da se radi o Jasminu Malojčiću zvanom Hondo. On je nakon višemjesečnih tortura u prijedorskim logorima završio na Manjači. Potom je oslobođen, ali je, na kraju, stradao nesretnim slučajem od strujnog udara. To mi je potvrdilo više osoba”, ističe Musić.
Porodica Mešić
Prema njegovim saznanjima Malojčić je bio u prijateljskim i rodbinskim vezama s mladićima iz porodice Mešić.
“Oni su pokazali određeni stepen herojstva i hrabrosti. Najveći dio njih je u užasnim mukama stradao u prijedorskim logorima i vjerovatno ga je familijarna bliskost s tom porodicom odvela njega u logore, iako nisam saznao da je imao veze s oružanim pokretom i otporom vezanim za 30. maj 1992. godine”, zaključio je Musić.
Identitet mladića s poznate fotografije je očito zamijenjen, ali ne i tragična sudbina. Bio to Elvedin ili Jasmin, život su okončali na užasan način.
Njihova sudbina nama ostaje opomena, ali i pouka da u apsurdnosti rata nalazimo snagu za izgradnju mira kako sudbina Elevedina ili Jasmina ne bi bila usud nekih novih bosanskih generacija.
Vratiti identitet žrtvama
Ovdje se, veli Musić, uglavnom, nažalost, govori o statistici.
“Kada govorimo o Prijedoru, govorimo od nekih 3.176 registriranih ubijenih, 102 djece, 256 žena. Ali kada imate grupu studenata i pokušavate približiti njima sudbinu tih ljudi, onda morate vratiti tom nekom čovjeku identitet. Posebno kada su multietničke grupe u pitanju, a koje vodim kao kustos nepostojećih memorijala, dakle, pokušavate im maksimalno približiti identitet osobe koja je eventualno ekshumirana iz Tomašice, Starih Kevljana, ubijena u Omarskoj, Keratermu ili na pragu porodične kuće”, govori Musić.
