Haris Karahodžić je svestrani dječak s mnogo vrlina i talenata. Nedavno je završio četvrti razred Prve osnovne škole u Velikoj Kladuši. Uz uspjehe u učionici, niže i sportske medalje, te svojim primjerom ruši predrasude o osobama s Down sindromom.
„Ja volim sport. Volim igrati i trenirati nogomet, košarku, odbojku i karate. Najdraže mi je trčati i nikad se ne umorim zato što jedem zdravu hranu: jabuke, kruške, šljive, grožđe“, započinje svoju životnu, ali i priču o sportskom uspjehu, desetogodišnji Haris, okružen najboljim prijateljima i najvećim životnim osloncem – mamom Rubijom. Ona je život posvetila svom sinu i njegovoj borbi s poteškoćama i izazovima koje sa sobom nosi Down sindrom.
Medalje sjajnije u odnosu na sve druge
Haris je okrunjen medaljama za uspjeh u sportu i sa radošću ih pokazuje. Otkriva da trenira karate, nogomet i atletiku, a voli i da slika, posebno svoje prijatelje. Oni ga odmilja zovu Hari i kažu da je dobar dječak koji mnogo voli da se druži.
„On je u društvu naša najveća radost. Uvijek je više pažnje posvećeno njemu nego onome što radimo. Uvijek je nasmijan i zbog toga smo sretni. Trudimo se da mu posvetimo pažnju i da ga razveselimo. Sutra kad ga neko bude pitao kako ti je bilo u djetinjstvu i jesi li imao dobre prijatelje da može reći dobre stvari o nama“, kaže Faris, prijatelj iz ulice.
Harisov dvije godine stariji brat Husein priča da ne može zamisliti život bez njega. Spavaju i bude se zajedno svako jutro. Nekad se u igri znaju i posvađati, ali sve je to kratkog daha.
„Nekad se posvađamo, ali minutu kasnije mi se pomirimo. Ne mogu zamisliti da se ne družimo i ne pričamo. S njim sam uvijek i s njim je sve lakše. Kad je Haris bio u bolnici, izađemo se mi igrati, ali nam je uvijek falio“, kaže Husein.
Podrška u porodici
Harisova majka Rubija, zajedno sa svojim sinom, bori se za njegov ravnopravan status u društvu. Zahvaljujući upornosti ove samohrane majke on je danas uključen u društvene aktivnosti. Kako kaže, Haris je otvoren za sve ljude, ali je pitanje koliko su ljudi otvoreni za njega.
„Kod njega nema prepreka. Njegova najveća radost je iskazivanje ljubavi, srdačnosti i svoje dobrodušnosti. On je prosto jedna dobra duša koja voli da to pokaže svima i bude prihvaćen. On ne pravi razlike i za njega je neko samo dobra ili loša osoba.“
Djeca sa Down sindromom su ista kao i sva druga i mogu sve, smatra Rubija. Problem je u nama i našem načinu razmišljanja, a ne u njima.
Izvor:krupljani.ba
