Arheologija i istraživanja kojima se ova nauka bavi vrlo su značajna za svaki narod, državu, regiju i grad. Problem je ako to niko ne vidi. Uzmimo za primjer Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, koji je svjetska institucija, naučni i kulturni brend i dvostruki ponos, a, evo, već godinama ne radi kako treba”.
Enver Mulabdić (63) rođen je u Bosanskom Novom, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon završenog studija arheologije u Beogradu, vratio se u rodni kraj i započeo istraživanja koja su ostala upisana kao otkriće stoljeća u Bosni i Hercegovini kada je riječ o nekropolama i grobnicama. Izbijanje rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu prisilili su ga da napusti rodni kraj, pa je kao izbjeglica neko vrijeme proveo u dijaspori. Poslije rata se vratio u Bihać, u kojem danas živi i radi kao kustos Muzeja Unsko-sanskog kantona. Enver Mulabdić strastveni je kolekcionar, javnosti poznat po tome što mu je tokom rata dio vrijedne kolekcije umjetničkih djela ukraden i odvezen u Srbiju. Uspio je locirati gdje se nalaze umjetnička djela koja su nekad bila u njegovom vlasništvu. Međutim, iako je cijeli slučaj 2006. godine predao MUP‑u Federacije, još nikad nije dobio svoje umjetnine.
“Ante Milinović, nekadašnji direktor Gimnazije u Bosanskom Novom, 1979. godine osnovao je lokalni muzej za koji sam ja, kao apsolvent, iste godine vršio arheološka istraživanja na srednjovjekovnom gradu Blagaj. Godine 1980. počeo sam raditi u Muzeju u Bosanskom Novom. U jesen iste godine izvršio sam probna arheološka istraživanja na Mekoti u Gornjim Rakanima, gdje sam vršio istraživanja sve do izbijanja rata. Tu sam otkrio 769 grobova, i to je najveća nekropola otkrivena u Bosni i Hercegovini u 20. i 21. stoljeću”, podsjeća Mulabdić, dodajući da je radio u dvije smjene, a sve je finansirao Muzej u Bosanskom Novom.
Ljeti je radio sve do zalaska sunca, i to je trajalo oko mjesec i po: “Imao sam oko 30 radnika koji su vršili iskopavanja na toj lokaciji. Kada je došao akademik Borivoj Čović i vidio šta sam uradio, uključio me je u projekt DC13, tako sam pred sami rat dobivao sredstva iz tog projekta kako bih nastavio arheološka istraživanja. U Bosanskom Novom ostao sam sve do 1992. godine, kada sam protjeran, nakon čega sam završio u Njemačkoj, u Frankfurtu. Ženini roditelji, koji su također bili protjerani, odlučili su se nastaniti u Bihaću jer je mati od ženinog oca Bišćanka. I mi smo došli za njima. Prije toga sam radio na aerodromu u Frankfurtu, gdje sam ostao još 5 godina nakon što su se žena i kćerka 1997. godine vratile u Bihać. Kada sam došao u Bihać, počeo sam istraživanja na pet lokaliteta: džamija Fethija, Crkva sv. Ante, nekropola Tumula u Velikim Stijenjanima, nekropola u Prkosima i Sokolac srednjovjekovna gradina.”
Arheologija je nauka koja se bavi proučavanjem i istraživanjem starih materijalnih ostataka s ciljem rekonstrukcije cjelokupnog života čovječanstva. Enver Mulabdić počeo se za arheologiju zanimati još kao srednjoškolac. Ovoj nauci privukao ga je neki unutrašnji poriv i instinkt za pronalaženjem i otkrivanjem nepoznatog. Mulabdić arheologiju ne smatra samo pukom društveno-historijskom naukom, ona je za njega mnogo više od toga jer pruža ispravan i tačan pogled na civilizacijske tekovine koje se, kaže, često zloupotrebljavaju.
“Arheologija je ne samo primijenjena već i vrhunska umjetnost. Ona se dobrim dijelom bavi i umjetničkim tekovinama koje se pronalaze i na osnovu kojih se pravi rekonstrukcija. Nažalost, poslije rata je arheologija srozana na vrlo nizak nivo, a ona je vrlo bitan dio svakog naprednog društva, baš kao što su to antropologija i genetika, koje mogu biti ključni faktori u borbi protiv rasizma jer su genetska istraživanja dovela do otkrića da su svi ljudi nastali od jednog čovjeka i žene. To su vrlo bitne stvari za današnju Evropu, u kojoj neofašizam ponovo dobija na značaju. Počeci bosanskohercegovačke arheologije imali su vrlo jak zamah kada je osnovan Zemaljski muzej u Sarajevu, koji je bio u ravni s bilo kojim evropskim muzejom u to vrijeme. Vršena su najveća istraživanja i došlo se do fantastičnih rezultata. Nakon Prvog svjetskog rata dolazi do pada i smanjenja terenskog rada i ulaganja u arheologiju, da bi poslije Drugog svjetskog rata opet došlo do uzleta arheologije.
Međutim, problem je, to se i naslućivalo krajem osamdesetih godina, što se vodila kriva politika, bez razmišljanja o tome da će doći do smjene generacija, jer su arheolozi pomalo ljubomorni i ne gledaju daleko naprijed. Tih osamdesetih godina urađene su velike stvari. Centar za balkanološka istraživanja organizirao je izdavanje Praistorije južnoslavenskih zemalja. Riječ je o petotomnom renomiranom izdanju svjetskog kvaliteta, a centar tog projekta bila je Bosna i Hercegovina. Zatim je u izdanju Arheološkog društva i Zemaljskog muzeja, u saradnji sa svim arheolozima koji su radili u Bosni i Hercegovini, izdat Arheološki leksikon. Osim Bosne i Hercegovine, od svih tih južnoslavenskih zemalja, jedino je još Slovenija imala arheološki leksikon. Dolaskom rata, jedni arheolozi otišli su na Istok, a drugi na Zapad i desila se smjena generacija.
Arheologija je posebno zloupotrijebljena između svjetskih ratova i pojavom nacionalizma i fašizma. Raspravljalo se o porijeklu naroda i ko je prvi došao na ove prostore. Posebno su Srbi pretjerivali u tome. Jovan Deretić kaže da su Srbi nacija stara 7.000 godina, što je smiješno. Nacije su nastale sredinom 19. stoljeća, a on priča o 7.000 godina, od čega i srpska nauka diže ruke. Problem je u tome vraćanju, jer, ako se vratimo, recimo, na 1463. godinu, onda, neću da kažem koga nije bilo, ali neko je došao s Osmanlijama kao akindžijske jedinice. Ako se opet vratimo na to kad je koja država nastala i koja je od njih najstarija na ovim prostorima ili ako odemo na period dolaska Slavena itd. Želim kazati da se ljudi ne vraćaju dovoljno daleko u prošlost, i tu je problem”, pojašnjava Mulabdić.
Smatra da je bosanskohercegovačka kultura na vrlo niskom nivou zbog nepostojanju politike koja se bavi kulturom. Kao primjer je naveo Zemaljski muzej u Sarajevu, “koji ilustrira sukob određenih politika koje žele uništiti sve što nosi predznak bosansko”.
“Arheologija i istraživanja kojima se ova nauka bavi vrlo su značajna za svaki narod, državu, regiju i grad. Problem je ako to niko ne vidi. Uzmimo za primjer Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, koji je svjetska institucija, naučni i kulturni brend i dvostruki ponos, a, evo, već godinama ne radi kako treba, i to je ono o čemu vam govorim. Bojim se da mi Bošnjaci kasno dolazimo pameti. Imamo i Umjetničku galeriju Bosne i Hercegovine, koja, također, nosi državni ‘predznak’ i neko hoće da uništi sve ustanove s državnim ‘predznakom’. Ne rade to Bošnjaci, nego Srbi i Hrvati koji žele prebaciti određene predmete i arheološka otkrića u svoje institucije. Problem je kod nas Bošnjaka jer nam često na ključne funkcije budu postavljeni ljudi koji nemaju potrebni kvalitet za njihovo obnašanje ili nemaju dovoljno svijesti o problemima od ključnog interesa za našu zemlju”, kategoričan je Enver Mulabdić.
Naš sagovornik ističe da na području Unsko-sanskog kantona ima 200 lokaliteta iz prahistorije, stotinu iz antičkog perioda i 200 iz srednjeg vijeka, što govori o vrlo burnoj historiji ovog podneblja. Podsjeća da su osnivanjem Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine na području Bihaća počela prva arheološka istraživanja i sistemski radovi na arheologiji. Tada su izvršena arheološka istraživanja na nekropoli u naselju Pritoka, gdje je otkriven 551 grob, u naselju Ribiću 307 grobova, a u Golubiću je otkriven stari rimski grad. U Unsko-sanskom kantonu registrirano je 70 srednjovjekovnih gradova koji su, uglavnom, izgrađeni na prahistorijskim gradinama. Mulabdić ističe da nigdje na području nekadašnje Jugoslavije na tako malom prostoru ne postoji toliko gradova, što govori o kako je značajnom prostoru riječ. Problematičnim smatra nepostojanje ulaganja, zbog čega ovakvi kulturni i turistički kapaciteti stoje neiskorišteni i lagano propadaju.
“Treba ulagati da bi se vratilo i nije dovoljno ugraditi tablu ‘Nacionalni park Una’ i stati na tome. Potrebno je mnogo godina ulaganja, truda, sredstava i ostalog da bi se dostigao nivo, recimo, Nacionalnog parka ‘Plitvička jezera’ i ostvarila dobit koju oni proizvode. Smatram da je na području Balkana najljepši prostor zapadno od rijeke Plive do rijeke Korane. To je najljepši prostor koji sam ikada vidio i doživio, a mnogo sam putovao širom svijeta. Ali, to je nedovoljno iskorišten prirodno-estetsko-historijski najzanimljiviji prostor. Da li je problem to što smo mi na krajnjem zapadu ove države i nekako u zapećku, i komunikacijski i svakako? Zato su Rimljani, kada su došli na ove prostore, najprije izgradili puteve. Danas to nije slučaj. Mi 20 godina nakon rata nemamo ni željezničke pruge, koju je trebalo prvu staviti u funkciju, zatim aerodrom o kojem je, po meni, apsurdno uopće raspravljati treba li nam. Nismo uspjeli iskoristiti ni autoput kroz Hrvatsku koji spaja Evropu s ovim krajevima”, naglašava Mulabdić.
Kaže da su na aparatima institucije kulture i nauke u Krajini, posebno one koje se bave arheologijom. Tvrdi da su im hitno potrebna finansijska injekcija kako bi se neka vrlo značajna istraživanja, koja su već godinama zamrznuta, nastavila.
(Izvor: Stav)
