Moji hrvatići mi kažu da sam najveći balija!

Pa, gdje ste dosad, k’o da je Sarajevo preko svijeta? Ja dođem očas posla! Ovim riječima dočekao nas je Vlado Raguž, Bosanac i Hercegovac, kod Matića u kafani u rodnim Domanovićima kod Čapljine. I dok se pitamo kako čovjek s osamdeset i dva ljeta dođe iz Sarajeva očas posla, on pokazuje svoj Golf i dodaje: „Ide k’o sam đavo!“

Magarac na čelu

Raguž će 6. aprila primiti Plaketu Grada Sarajeva kao zaslužni građanin, i jučer nam je pokazao da razbira bolje i politiku i situaciju u državi od ovih, kako kaže, što ne silaze s ekrana.

– Bolje će proći krdo magaraca s lavom na čelu nego čopor lavova s magarcem na čelu – govori Vlado.

Čovjek koji je proputovao cijeli svijet – Amerika, Sirija, Saudijska Arabija, Kenija, Egipat, Liban… ima šta ispričati:

– Ja ne volim hrvatovanje, srbovanje ni bošnjakovanje. Ljude dijelim na one koji umiju i ne umiju, mogu i ne mogu, imaju i nemaju mozga. Daj da mi vidimo od čega ćemo živjet. Meni ovdje kažu ovi moji hrvatići: „Vlado, ti si najveći balija.“ Ma, nisam ja balija, ja sam Bosanac i Hercegovac. Imam bosanski pasoš, odjavio sam hrvatsku putovnicu, to nije moje.

Kaže da mu je satisfakcija što je izabran za dobitnika Plakete Grada Sarajeva, pogotovo jer je već 14 godina u penziji. A penziju je zaradio kao direktor sarajevskog „Pokopa“, preduzeća kojem je udario temelje.

– Nisu me zaboravili. A ja nisam rođeni Sarajlija. Ja sam 1949. godine otišao u Sarajevo. U meni teče krv komunalna, sportska i Željina krv – navodi on.

Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva dobio je davne 1987. godine. S politikom je, kaže, raskrstio kad je potpisan Dejtonski mirovni sporazum.

– Bio sam u HDZ-u do 1994. godine. I u Mostaru sabor. Ustaje jedan i govori: „Mi ovaj rat moramo nastaviti, moramo nastaviti…“ A ja ustanem i kažem: „Ljudi, dajte ovog čovjeka izbacite, oduzmite mu riječ, ovo je skandal što govori.“ Međutim, oni počnu zviždati i bukvalno me izbace iz sale. Tada sam završio s politikom – prisjeća se.

U dvorištu njegove kuće u Domanovićima spomenik ocu Mirku, koji se tu rodio.

Kraj kuće svoje kćerke, koja živi u Makarskoj, Vlado je podigao simboličan spomenik. Na njemu su njegova majka i njena četiri sina. Među njima i Vlado.

Veliki prijatelj

– Moja unučad da znaju ko su im preci, ko im je dedo. Zato sam ove spomenike podigao – pojašnjava.

U kući na zidovima brojna priznanja, zahvalnice, plakete. Na zidu pored vrata grbovi Fudbalskog kluba Željezničar i portret Davorina Popovića Pimpeka.

– E, kad se sjetim druženja u kultnom FIS-u. Sve me nekakva sjeta i tuga obuzme danas, kad dođem pred onaj FIS. Neka priča šta god ko hoće, Sarajevo je najljepši grad na svijetu. A Davorin je bio moj veliki prijatelj – govori Vlado, a oči mu se napuniše suzama.

Nema više moje Sofije

– Moja supruga Sofija umrla je prije tri godine. Imam sina u Sarajevu i kćerku u Makarskoj. Kad mi dosadi u Domanovićima, odem u Sarajevo. Odem i u Makarsku. U jednom danu ako treba. Otkako je otišla moja Sofija, ima ta praznina… Sve je u redu, imam ja društvo, imam djecu. Ali, nema Sofije – kaže Vlado.

Taksista htio da ga vozi do Beča

Među brojnim anegdotama koje nam je prepričao, kaže da je najveći dojam na njega ostavila nedavna situacija u jednom taksiju u Sarajevu.

– Pita me taksista: „Jesi li ti Vlado Raguž?“ Kažem da jesam. On me izgrli, izljubi, kaže: „Reci šta ti treba, ako treba do Beča da te vozim.“ „Ne treba ništa, čovječe, šta je bilo“, pitam ga. Kaže: „Moja je žena umrla prije 25 godina i ja sam te molio da mi daš grobno mjesto i ti si to uradio mimo svih pravila. Dužan sam ti do kraja života.“ E, te stvari su mi najveća nagrada – prisjeća se Raguž.

avaz.ba

Related posts