Kako su otkriveni potresni snimci vješanja mlade partizanke 1943. u Bosanskoj Krupi

Mart 1968: U toku borbi za oslobođenje Zagreba u torbici jednog njemačkog vojnika koji je poginuo na Ilici, među ostalim stvarima nađen je i film.

Kada je razvijen, snimci su privukli pažnju. Na filmskoj traci je zabilježeno vješanje jedne partizanke.

Niko, međutim, nije umio da kaže ko je bila ta djevojka koja se, to se na slici vidjelo, herojski držala. I pored mnogih pokušaja i dugog upornog traganja, njeno ime je ostalo nepoznato.

Impresivna fotografija koja priča o tragičnoj smrti prkosne djevojke, čuvana je poslije rata u Muzeju revolucije u Mostaru. Vrijeme je prolazilo. Jednog dana, neki vojnik koji je svratio u muzej, zastao je iznenađen pred ovom fotografijom:

“Pa ovo je moja sestra od strica!” – povikao je i sam gotovo ne vjerujući u svoje otkriće.

Tako se saznalo ime partizanke Lepe Radić iz siromašnog sela Bistrice, pod Kozarom, koju su Njemci objesili 1943. godine.

Kakva je bila ta devojka?

Nastavnica Srednje domaćinske škole u Gradišci Dragica Radulović, prosjeda žena već u godinama, prelistala je ovih dana požutjele đačke sveske izmješane sa nekoliko starih fotografija i prebirala po uspomenama:

“Kako da se ne sjećam Lepe. Bila je moj đak. Uvijek je izgledala vedra i raspoložena. Veoma mnogo je voljela poeziju”, prisjeća se nastavnica.

Stara nastavnica je izvukla fotografiju na kojoj se vidjelo dvanaest nasmijanih djevojaka u šarenim narodnim nošnjama. Na poleđini su se jedva mogla razaznati već izbljedela slova: “Peti razred ženske zanatske škole na ekskurziji Sušak, 7. jula 1939”.

“To su njene drugarice. Lepe, na žalost, nema na ovoj slici. Sjećam se koliko je željela da vidi more. Ali nije pošla na ekskurziju jer je za to trebalo dosta novca. Ona nije htjela da troši ono što je njen otac u selu s mukom zarađivao. Inače, od ovih djevojaka četiri nisu među živima. Miru Race su ubile ustaše, Nena Lukić je streljana pred dućanom svoga oca, Desu i Miru Bamburać, rođene sestre, objesili su o električni stub… Lepa je bila najljepša među njima. I najveselija”, prisjeća se nastavnica.

Porodica Lepe Radić čuva šest partizanskih spomenica. Tri spomenice i Orden narodnog heroja leže na crnom somotskom jastučetu.

Porodica junaka

Čuli smo dirljivu priču o hrabroj skojevki i partizanki.

Još kao učenica u Gradišci, Lepa je od strica Vladete, radnika-električara i komuniste, dobijala zabranjene knjige. Čitala ih je danonoćno. A onda je došao rat. U partizane je ispratila prvo oca Svetu, stričeve Vladetu i Voju, strinu Jovanku.

Na svoj šesnaesti rođendan sa sestrom Darom, starijom samo godinu dana, pošla je i sama u borbu. I već te prve ratne zime borci Grbavačke čete upoznali su njenu neustrašivost u mnogim diverzantskim akcijama.

U ambulanti Drugog krajiškog odreda bila je najmlađa bolničarka. Mladen Stojanović, legendarni partizanski komandant i ljekar, učio ju je kako se njeguju ranjenici. Tog proljeća, u sedamnaestoj godini primljena je u partiju.

Julskih dana 1942, kada je počela velika bitka za Kozaru, Lepa je prošla kroz obruč neprijatelja sa jednim bataljonom i našla se u Podgrmeču.

U toj bici poginuli su joj otac Sveto i stric Vladeta, a jedini brat Milan, još dijete, odveden je u Jasenovac odakle se nikada nije ni vratio.

U Podgrmeču, kao član Opštinskog komiteta KPJ za Srednji Dubovik kod Bosanske Krupe, prionula je na posao.

Danju je okupljala omladinu i žene, a noću sa borcima išla u akcije na neprijateljska uporišta. Iz tih teških dana sačuvano je jedino njeno pismo, u stvari odgovor sestri Dari koja ju je uporno pozivala da je posjeti u oslobođenom Bosanskom Novom:

“Rado bih došla da se vidimo jer jedino tebe još imam, ali posao mi ne dozvoljava. Kad god sam slobodna, sjedim u svojoj maloj seoskoj sobici i razmišljam o svima nama, o bratu Milanu koji sada negdje trune u Jasenovcu… ”

Bori se narode!

Iz oslobođenog Bihaća stric Vojo, intendant Prvog bosanskog korpusa, poslao joj je dva ćebeta da se zaštiti od surove zime na Grmeču.

Od te ćebadi Lepa je sašila sebi posljednje vojničko odjelo.

U vrijeme žestokih okršaja pod Grmečom, januara 1943, Lepa je bila član štaba za evakuaciju naroda i ranjenika, hrane i stoke sa područja koje je neprijatelj napadao. Organizovala je zbegove, pomagala i hrabrila majke sa djecom, predvodila nemoćne, gole i gladne u sleđenoj i opkoljenoj planini.

Te sudbonosne februarske noći, kada su Peta i Druga krajiška lomile neprijateljski obruč preko Ravnog Dola, Lepa je sa više od stotinu žena, djece i staraca, išla kroz duboki snjeg za partizanskim brigadama

Ali, brze njemačke kolone ispresjecale su zbeg u planini. I njena grupa je bila opkoljena. Ispalila je na Njemce svu municiju iz puške i pištolja, ali time nije mogla da odbrani ni sebe, ni bespomoćnu djecu i žene. Onda se kao tigrica bacila na neprijatelja. Vikala je: “Bori se narode! Ne daj se zlikovcima u ruke! Mene neka ubiju, imaće ko da me osveti!” – odzvanjalo je planinom …

Samo poslije nekoliko dana uputila se, bez riječi, laganim korakom prema stolu pod bagremom kraj željezničke stanice u Krupi.

Kada je stala pod vješala, prkosno je uzviknula:

“Živjeli partizani! Živjela Crvena armija!” ali je omča prekinula njenu poslednju riječ.

To se dogodilo krajem februara 1943. godine.

Tako je umrla Lepa Radić, prije nego što je napunila osamnaest godina. Tu pod bagremom je i sahranjena. Tu je sada skroman spomenik.

Napisao: Dragoje Lukić, obrada: Yugopapir (Ilustrovana, 1968.)