Mnogi stanovnici zemalja Balkanskog poluostrva, posebno u posljednjih nekoliko godina, odlučuju se za odlazak iz svoje domovine, kako bi bolje uslove potražili u drugim zemljama, te je najčešća destinacija svih njih Njemačka.
Ipak, mnogi prije odlaska imaju velike dileme, jer svi očekuju uspjeh u novoj zemlji u kojoj planiraju živjeti, te skladan život kako bi pronašli svoj mir. Upravo zbog toga jedna od djevojaka iz Hrvatske koje su otišle u Njemačku “trbuhom za kruhom”, a koja vodi blog pod nazivom Gastabajterica, opisala je svoj put do uspjeha.
Piše: Gastarbajterica.com
Dugo sam pisala ovaj članak i razmišljala o toj temi. Savjeta je bezbroj, a ovo su neki od glavnih koji su meni pomogli.
Savjeti vezani uz posao odnose se u prvom redu na ekonomiste i administrativna zanimanja.
1. Ne pristajte na manje od onoga što vrijedite
Kao što jedan Nijemac ne bi radio kao npr. Buchhalter ili ti knjigovođa za minimalac, tako nemojte ni vi. Proguglajte prosječnu plaću na razini države i vaše regije za zanimanje za koje se natječete (npr. ovdje: www.gehaltsvergleich.com) i na temelju toga recite potencijalnom poslodavcu koju plaću želite/očekujete. Prosjek je baš to – prosjek. Tako da očekujte na početku nešto ispod prosjeka, ali ne idite previše nisko jer kao što vi trebate NJIH, trebaju i oni VAS.
Ja sam se u početku iz očaja nudila firmama za 1000 € mjesečno pa čak i manje i to sam fino pisala u molbe ne znajući da je kao prvo, bruto plaća od 1000 € zakonom zabranjena jer je ispod zakonskog minimuma za posao na puno radno vrijeme (minimalna bruto satnica u Njemačkoj je trenutno 8,84 €!), a kao drugo zvučala sam očajno i naravno da me nitko od njih nije ni pozvao na razgovor za posao. Bi li vi?
Druga greška koju sam napravila je ta da sam kada sam nakon više mjesečne potrage napokon dobila prvi posao u struci iz sreće i očaja odmah pristala na prvu plaću koju su mi ponudili. Doslovno daj što daš! Dobro, plaća nije bila baš taaako loša, ali mislim da sam mogla ispregovarati kojih 200-tinjak eura više jer na kraju krajeva oni su bili ti koji su MENE htjeli. Valjda nisam mogla vjerovati da bi mene u Njemačkoj neka firma stvarno htjela.
Eto sada znate, da – oni VAS trebaju jednako kao što i vi trebate i njih.
