Svijet je nedavno opet obišla vijest kako su znanstvenici, ovaj put iz Instituta Ramazzini u Bologni, pronašli da zračenje mobitela, točnije baznih stanica, izaziva rak. Kažem „opet“ jer takva se vijest svako malo pojavljuje u jasnosti i onda, razumije se, stvara mnogo buke. Doista je to važno pitanje jer smo zračenju mobitela i drugih izvora mikrovalnog zračenja svi, htjeli ili ne htjeli, stalno izloženi. Ali, ali, ali… Ali takva se istraživanja provode već više od trideset godina i nikako da se nađe nešto čvrsto. Traganje za štetnim učincima mikrovalnog zračenja umnogome me podsjeća na potragu za južnim kontinentom u 18. stoljeću ili pak za Svetim Gralom u srednjem vijeku. Ili, zašto i to ne reći, cijela mi ta priča nalikuje na kvadraturu kruga, problem kojim su matematičari razbijali glavu od Arhimeda do unazad stotinu godina kada je konačno dokazano da tako nešto, pretvaranje kruga u kvadrat geometrijskom konstrukcijom, nije moguće.
No da nešto nije moguće moguće je dokazati u matematici. Druga je stvar u empirijskim znanostima. Da budem jasniji: da mobiteli štete zdravlju može se dokazati, da ne štete ne može. Kako to, zašto to? Pa jednostavno zato što je nemoguće pružiti pravi negativni dokaz. Ako nešto ne možemo pronaći ne znači da toga nema. Možda nismo dovoljno pažljivo tražili. Ili smo tražili na krivom mjestu.
Rad sedamnaestorice (!) talijanskih znanstvenika objavljen u časopisu Environmental Research zaista je impresivan. Oni su skupinu od točno 2448 štakora izlagali različitim dozama mikrovalnog zračenja frekvencije 1,8 GHz kroz čitav njihov životni vijek, od rođenja do naravne smrti. To su činili stalno, 19 sati na dan, a izlagali bi ih jamačno i više da se oko štakora nije trebalo brinuti (čistiti kaveze, davati hranu i sl.), pa su stoga pet sati dnevno bili pošteđeni zračenja.
A konačan rezultat? Pokazalo se „statistički signifikantno“ povećanje oboljenja od tumora schwanomma na srcu kod muških štakora izloženih najvišim dozama zračenja (50 V/m). Tako piše u sažetku, no bojim se da mnogi koji su pisali o tom otkriću nisu otišli dalje od sažetka.
Činjenice su činjenice, a interpretacije interpretacije. Činjenice se nalaze u tablicama i njih treba najprije pročitati. I kako da ih se čita?
Ukratko, štakori su podijeljeni u osam skupina po spolu i izloženosti zračenju. U prvoj, kontrolnoj skupini bilo je oko 400 štakora, kao i u onoj za najmanju dozu zračenja (5 V/m), dok ih je u ostalim skupinama bilo oko 200. U kontrolnoj skupini nije od endokardijalnog tumora obolio nijedan štakor, dok su u skupini izloženoj najvišoj dozi zračenja (50 V/m) oboljela dva mužjaka i jedna ženka. To znači da je incidencija oboljenja jedan posto za mužjake i pola posto za ženke. Sličan se rezultat dobiva za ukupno oboljele od schwannoma pri toj dozi: 3 (1,4 %) za mužjake i 2 (1,0 %) za ženke prema 0 (0 %) za mužjake i 4 (1 %) za ženke u kontrolnoj skupini (u kontrolnoj je skupini bilo, već smo rekli, dvaput više životinja).
Ne treba imati doktorat medicinskih znanosti da se vidi očito: da je oboljela samo jedna životinja više ili manje rezultati bi bili posve drugačiji. Ako je ta vrsta tumora češća kod mužjaka nego kod ženki, kako to da su u kontrolnoj skupini oboljele četiri ženke, a nijedan mužjak? Koliko su to krhki dokazi neka nam kaže i podatak da je najveći broj ukupno oboljelih ženki (9, tj. 2,2 %) bio pri najnižoj dozi (5 V/m) zračenja, čime je trostruko premašio broj oboljelih mužjaka (3 ili 0,7 %) pri istoj dozi, pa čak i broj mužjaka pri najvišoj (50 V/m) dozi (3 ili 1,4 %).
Iako se u radu spominje i „nesignifikantan“ utjecaj na tumor mozga (schwannom), ja to nisam uspio vidjeti. Pri najvišoj dozi zračenja maligni se tumori kod mužjaka uopće nisu pojavili (0 ili 0 %), a kod ženki su zabilježena tri slučaja (1,5 %) i to samo kod tumora glijalnih stanica (potporne i zaštitne stanice u mozgu). No ovaj posljednji tip tumora, kažu autori, pojavljuje se prirodno kod 1,3 % mužjaka i 0,5 % ženki. Iz toga bismo mogli zaključiti kako mikrovalno zračenje sprječava nastajanje tumora mozga!
Naravno, nećemo završiti s takvim zaključkom. Riječ je ovdje o statistici, a statistika neprosto ne funkcionira za male brojeve. A brojevi navedeni u znanstvenom radu talijanskih znanstvenika zaista su mali unatoč impozantnom broju od 2448 štakora. Broj životinja je velik, ali su skupine male. Dvije ili čak četiri stotine životinja po skupini ne znači ništa ako ih od tumora prirodno oboli, kao što rekoh, oko jedan posto.
Sve u svemu opet jedna studija koja je dugo trajala, mnogo stajala, a opet nije dovela do konačnog zaključka. Toga su očito bili svijesni i autori kada su članak skromno naslovili kao „Report of final results regarding brain and heart tumors…“, dakle kao „konačni izvještaj“ svojih istraživanja. Ostalo su dodali novinari.
bug.hr
