Kada je 8. marta 2010. u zagrebačkom jezeru Jarun nađen precizno isječen trup muškarca, hrvatska policija odmah je posumnjala da se radi o ostacima tijela visoko pozicioniranog pripadniku srpskog podzemlja – Cvetku Simiću, piše Blic.
Ono što tada niko nije mogao da pretpostavi je da će taj događaj dovesti do hapšenja poslednjih odbjeglih pripadnika zemunskog klana, kao i da će ovo najmonstruoznije mafijaško ubistvo na Balkanu poslije sedam godina zvanično ostati nerasvjetljeno.
U hrvatskom sudu kažu da je istraga ubistva Simića i dalje otvorena, ali da je počinilac i dalje NN, odnosno nepoznata osoba.
Hrvatski sud, koji je mjesno nadležan za ovaj zločin, praktično je “arhivirao” istragu poslije hapšenja dvojice u to vrijeme najtraženijih odbjeglih bjegunaca: Sretka Kalinića i Miloša Simovića.
– Istraga je otvorena, a izvršilac je i dalje nepoznat – kažu u hrvatskom sudu, navodeći da slučaj ni poslije sedam godina nije doveo ni do identifikacije osumnjičenog, optužnice i suđenja, a kamoli presude.
Cvetko Simić ubijen je hicem u glavu, a njegovo tijelo je potom raskomadano i bačeno u Jaru. Najpre je nađen trup, zatim noge, a potom i odsječena lobanja.
Pravo žrtve da se ubica osudi u ovom slučaju zakonski nije zadovoljeno, ali je pravda vjerovatno stigla počinioca…
Naime, ubistvo Simića, čiji je nestanak beogradskoj policiji supruga prijavila 18. februara 2010. godine, istog dana kada je u blizini Jaruna njegov džip nađen zapaljen, a zatim i njegovo ubistvo dovela je do obračuna između odbjeglih zemunaca, koji su se u Hrvatskoj krili upravo pod zaštitom Simića.
Početkom juna iste godine, kao bomba je odjeknula vijest da je Sretko Kalinić, najmonstruozniji pripadnik zemunskog klana uhapšen u Zagrebu, nakon što ga je ranio saradnik Miloš Simović.
Kalinić se ranjen pojavio u zagrebačkoj bolnici, zatražio pomoć ali i policajcima otkrio svoj pravi identitet. Dan kasnije, uhapšen je i Simović, a zatim su obojica isporučeni Srbiji, koja ih je ranije osudila na zatvorske kazne za ubistvo premijera Zorana Đinđića i ostala zlodjela zemunskog klana.
Svedočenje Simovića na suđenju za pokušaj u kome su bili okrivljeni za ubistva Andrije Draškovića i Zorana Nedovića Šoka, otkrilo je pozadinu ubistva Simića, i to takvu kakva se nimalo nije očekivala.
Umjesto mafijaškog obračuna unutar klana ili borbe sa suparničkim grupacijama, motiv Simićevog ubistva bila je ljubavna drama koja se odvijala u trouglu: Simić – njegova supruga Ana – Kalinić.
– Kalinić mi je ispričao da je Simića ubio u jednoj opuštenoj šetnji opalivši mu metak u glavu, a kasnije dijelove tijela bacio u jezero “Jarun” da bi se vodio kao nestao, a on nesmetano bio s njegovom ženom Anom u koju je bolesno bio zaljubljen. Nosio je na ruci sat Cvetka Simića. Dok nisu našli Simićeve ostatke, Ana mu je govorila ko sve dolazi kod nje, ko se raspituje za njega – rekao je Simović.
I Ana Simić je potvrdila Simovićeve riječi: “Svjesna sam da se ovim svjedočenjem izlažem sramoti, ali želim da se stane na put… Osjećala sam se zapostavljeno jer je moj muž često bio odsutan. Ovaj čovek, sa kojim me je Cvetko upoznao 2006. u Zagrebu, počeo je da mi šalje poruke. Nažalost, prijale su mi. Tek kad sam u junu 2010. u novinama vidjela sliku čovjeka koga sam poznavala kao Borisa shvatila sam ko je on. Počeo je da mi se vraća film. Mjesta na kojima smo se sastajali, Jarun, gdje je moj muž ubijen… U meni se tog trenutka javila sumnja da on stoji iza ubistva mog muža – svjedočila je Ana.
Kalinić je međutim tvrdio da nije ubio Simića.
– Kakav god da sam, toliko bolestan nisam – tvrdio je Kalinić.
Ubistvo Simića dovelo je i do sukoba Kalinića i Luke Bojovića, koji je Cvetku i Ani bio vjenčani kum.
