„Volja za životom i snaga ljubavi pomjera planine i rijeke“, ovu izreku je svojom životnom pričom opravdao osamdesetpostotni ratni vojni invalid Đenan Kapetanović iz mostarskog Bafo naselja. Iako je jedno vrijeme bio nepokretan i zbog zdravstvenog stanja ne bi smio raditi gotovo ništa, da bi prehranio četveročlanu porodicu, razvio je biznis selidbom sugrađana i spašavanjem starih stvari od otpada, te postao jedan od humanitaraca grada na Neretvi.
– Ratni sam vojni invalid, 80 posto i ne bi smio raditi ovaj posao. Život me, ipak, natjerao pa radim – rekao je Kapetanović za Anadolu Agency.
Najteže mu je bilo podnijeti činjenicu da ne može raditi, niti od invalidnine prehraniti svoju četveročlanu porodicu. No, kako ističe, želja za životom i ljubav prema porodici bili su mu zvijezda vodilja, pa se nakon bezuspješnog traganja za poslom, usrećio kad je otkrio posao, koji kako naglašava neće nitko da radi, a to je svoje sugrađane preseljavati, čistiti im podrume i odvoziti njihove nepotrebne stvari.
– Ovim poslom sam se počeo baviti igrom slučaja prije tri i pol godine od prilike. Nije bilo posla, znači bila je borba za opstanak. Hodao sam kroz grad, mislio gdje ću, šta ću. Vidio sam neke oglase ljudi koji se bave istim ovim poslom, gdje sam se i ja uključio – prisjeća se Kapetanović.
Uz preseljenje po iznimno niskim cijenama i čišćenje podruma počeo je sa suradnicima o svom trošku odvoziti stare i rashodovane stvari koje se mogu popraviti i prodavati ih po minornim cijenama.
– Iako naglasimo da je o našem trošku, ljudi ipak daju za kafe – kaže Kapetanović, koji sav prijevoz vrši malim i kvarnim kombijem, ali srećom on ga zna popravljati.
Tvrdi, kad bude u mogućnosti nabavit će i bolji, jer važno je da posla ima.
– Posla ima, može se raditi. Jedini problem u ovome poslu je što moraš uvijek imati nekog spremnog u podne, u ponoć da radi, a malo je takvih u ovome gradu – iskren je Kapetanović.
Posao je takav kaže on da u jednom danu ima bezbroj poziva i da ne može sve angažmane ni rasporediti, ali se dogodi i par dana da ga nitko ne nazove. Međutim, to vrijeme koristi za restauraciju namještaja i sortiranje iskoristivih dijelova kako bi nekada napravio neku od veš mašna, bicikl i slično.
– Imam dijelove veš mašina, nije mi strano ni popraviti veš mašinu po potrebi, ni bilo što, što se može, popravit ću, jer znam dosta toga. Što se kaže, daj mi televiziju pokvarenu, ja ću je napraviti – naglasio je Kapetanović, navodeći ”od namještaja nema šta nisam popravljao”.
Zahvaljujući svome znanju i vještinama Kapetanović je imao poziv od brata za rad u Italiji, ali, kaže, nije mogao ostaviti domovinu i djecu odgajati u tuđini, nego je sve napore uložio da ostane u svojoj zemlji i primjerom pokaže da se u BiH može opstati.
– Većinu njih je stid raditi ovaj posao, ili im ponos ne da ili ih jednostavno sramota. Kad nekog zovnem da mi treba pomoći, jednostavno kažu “ko će to, sramota me”. Po meni je veća sramota pitat za kafe, za cigara oca ili bilo koga – kaže Kapetanović uvjeren da mnoge ljude iz BiH puno bolji posao ni u inozemstvu ne čeka.
Kapetanović je, s ponosom kaže, u svojoj zemlji naučio koristiti savremene medije, te je put do potencijalnih kupaca za stvari koje popravlja pronašao preko društvenih mreža.
– Ima grupa “Prodaja Mostar na Facebooku”. Ako imam neki kauč ili bilo što, slikam i to stavim na tu grupu, na prodaju i jave se ljudi – priča Kapetanović.
Ima slučajeva kad takve stvari daje na probu i na odgodu plaćanja. Međutim, socijalna mreža njega je motivirala i za humanitarni rad, pa je tako sudionik brojnih humanitarnih akcija u gradu na Neretvi, kako prijevozom i fizičkim radom tako i poklanjanjem stvari porodicama koje su u potrebi.
– Ne mogu opisati taj osjećaj, kad znam da sam nekome u bilo čemu pomogao – ističe Kapetanović.
