Vjenčanje Zorana Tomića iz Kuršumlije bilo je vijest dana. Upoznao je svoju suprugu u jednom selu kraj Skadra, zaljubili su se na prvi pogled i vjenčali nakon tri dana. Pogledima su se u početku samo i sporazumijevali.
Zoran nije znao ni riječ albanskog, a njegova supruga Edmonda ni riječ srpskog. Da bi sve bilo lakše angažovali su prevodioca koji je bio sa njima i na svadbi.
Zoran je bio prvi momak iz Srbije koji je “povukao nogu” i doveo snajku iz Albanije. Ubrzo za njim istu stvar su uradili mnogi muškarci sa sela koji u Srbiji godinama nisu mogli da pronađu suprugu za sebe. Bilo je to prije osam godina.
Situacija se danas promijenila. Momci se i dalje žene Albankama, ali više nije riječ o ljudima sa sela već o ljekarima, pilotima, inženjerima…
“Muškarci koji ovim putem traže supruge su različitih profila. Oženili smo, recimo, ljekara iz Beograda, doktora ekonomskih nauka iz Niša, pilota iz Zagreba… ima i skromnih ljudi, dobar dio njih je razočaran u naše djevojke. Ima razvedenih i riješenih da nađu ženu za domaćicu nezavisno od obrazovanja. Ti posljednji su obično vrlo situirani i ne žale ni da duplo plate uslugu, ukoliko je sve pošteno i dobro rješenje za njih, priča Milenko Jovanović, bivši novinar, a sada vlasnik agencije za sklapanje brakova između žena iz Albanije i muškaraca iz bivše Jugoslavije.
KO SU MLADOŽENJE
Kada je čitav fenomen ovih vjenčanja tek bio u povoju, uglavnom su mladoženje bile sa sela, uglavnom iz centralne Srbije, Bosne i Crne Gore. Sada je situacija ipak bitno drugačija, i uglavnom su mladoženje Srbi i Hrvati koji žive i rade u zapadnoj Evropi.
“Trenutno, od preko 70 mladoženja koji preko nas čekaju ženidbu, 52 je iz Njemačke, Austrije, Amerike, Švedske… Sve ljudi iz bivše Jugoslavije koji žive napolju. Oni namjenski traže Albanke jer su se žene sa tih prostora pokazale kao dobre, vrijedne i odane, a momci iz bivše Jugoslavije su sve nezadovoljniji našim djevojkama jer su previše slobodne, pa se plaše da uđu u zajednicu sa njima”, kaže nam Milenko.
A KAKVE SU MLADE?
Albanke koje traže mladoženju su, objašnjava nam sagovornik, uglavnom osnovnog ili srednjeg obrazovanja, a po nekom nepisanom pravilu gotovo sve govore engleski ili italijanski jezik. Vrlo su talentovane u tom smislu, pa srpski uglavnom savladaju dva mjeseca po udaji. Među njima ima i intelektualki, ali one zahtijevaju i da im potencijalni muževi budu obrazovani i govore engleski. Albanke sve to rade jer traže bolji život, one koje već žive lijepo ne traže mladoženju na ovaj način, a posljednjih godina sve je teže naći Albanku koja bi se udala na selu. Većinom traže muškarce iz gradova, a Amerika i naprednije zemlje Evrope su u vrhu posebno tražene.
KAKO FUNKCIONIŠE TRAŽENJE MLADE?
Većina Albanki, ali i mladoženja, žele da se stvar obavi što diskretnije. Nema nikakvih savremenih metoda, poput povezivanja preko društvenih mreža ili brojeva telefona.
“Ide se direktno kod porodice potencijalne mlade na upoznavanje. Ukoliko se dopadnu jedno drugom, dogovaraju se detalji. U roku od nedelju dana mlada dolazi da upozna porodicu i mjesto gdje će živjeti. Sve troškove plaća potencijalni mladoženja, koji poslije tog drugog susreta dolazi ponovo u Albaniju na vjeridbu. Nakon vjeridbe, za nekih 15 dana mladoženja dolazi i odvodi mladu”, prepričava nam Milenko.
Sve u svemu, od trenutka prvog susreta do vjenčanja prolazi najviše mjesec dana.
KOLIKO SVE TO KOŠTA?
Mladoženju ova avantura izađe oko 5000 evra, a u troškove se, pored agencije, uračunavaju i stvari poput kupovine zlata za vjeridbu, čašćavanje mladine porodice, troškovi prevoza kada mlada sa porodicom dolazi na upoznavanje, dnevnice saradnicima i prevodiocima. Sve se plaća po obavljenom poslu, a mlada i njeni ne plaćaju ni dinar, već sve troškove snosi mladoženja.
(zena.blic.rs)
