Sudsko vijeće Haškog tribunala je, nakon čitanja sažetka presude, utvrdilo da Ratko Mladić nije kriv za genocid u šest općina u BiH, ali da jeste kriv kao učesnik UZP-a po tačkama genocid u Srebrenici i okolini, za progone, terorisanje, kršenje zakona i običaja ratovanja, protivpravne napade na civile te uzimanje talaca. S tim u vezi je Mladić osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
Vijeće utvrđuje da Ratko Mladić nije kriv za genocid 1992. godine, ali da je kriv za genocid u Srebrenici, progone širom BiH, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Dakle, nije mu utvrđena odgovornost za genocid u Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu, Foči, Vlasenici i Kotor Varoši, ali jeste genocid u Srebrenici. Više o presudi na ovom linku, a u nastavku donosimo reakcije na presudu.
Ćamil Duraković, bivši načelnik Srebrenice: Simbolika doživotne kazne za razliku od Karadžića također je djelimična satisfakcija za sve žrtve. Doživotnom kaznom najodgovornijoj osobi za komandovanje vojskom koja je počinila sve te zločine, a politika im naredila, mislim da možemo biti djelimično zadovoljni, ali da nije utvrđen genocid na drugim mjestima nismo zadovoljni.
Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a BiH: Ljudi će se bez sumnje sjećati ovog dana, kao što je, nažalost, i puno onih koji se sjećaju svih strašnih stvari kroz koje je prošla BiH i njeni građani. Ovo je veliki dan za pravdu, veliki dan za sve žrtve rata i stradanja u Bosni i Hercegovini, a naročito za porodice žrtava genocida u Srebrenici. Želim vjerovati da će društvo u BiH, zemljama regije, pa i cijelog svijeta, imati snage učiti iz ove presude. Da ćemo, ako ništa drugo, svi početi uvažavati žrtve i boriti se da posljedice zločina, za koje je Mladić osuđen, budu što je moguće više otklonjene.
Bilal Memišević, predsjednik Skupštine općine Višegrad: Genocid je bio i u Višegradu, Foči, Vlasenici, diljem onoga što danas zovu Republika Srpska se to događalo. Nikakva je ovo kazna za ratka Mladića, kao što nije bila ni za Radovana Karadžića. One nemaju smisla sve dok se ideologija kojoj su i jedan i drugi i treći, na hiljadu njih, pripadali, ja sam nezadovoljan i neću biti zadovoljan nikada što se pojedincima sudi. Tih pojedinaca nikada neće nestati, što znači da će žrtve i dalje biti žrtvom. Trebalo je kazniti ideologiju, strategije ideologije, u tom slučaju bi na neki način prihvatili kaznu. Evo mi sada pričamo o kazni a sa druge strane negoduju da li je trebala ovakva ili onakva. Ja otvoreno govorim ne motajući nikome bilo šta u bilo kakve sarme. Sve dok mi ne doživimo da ideologija kojoj ti ljudi pripadaju bude kažnjena, u temelju sasječena, nema razloga za bilo kakvu euforiju.
Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Tužilaštva Haškog tribunala: Ratko Mladić pokušao je u više navrata uvjeriti javnost da se Srebrenica nije desila i danas pravda dolazi da stavi tačku na te pokušaje i da utvrdi sve činjenice. Ovo je bila zadnja prilika da Haški tribunal ocijeni kvalifikaciju zločina koji su počinjeni od 1992, odnosno Tribunal je odbio smatrati da je genocid započeo 1992. i trajao do 1995. godine kada je završio sa Srebrenicom. Kako je sumirano u toku čitanja izricanja presude, predsjedavajući Sudskog vijeća Alphons Orie je kazao da je od 1992. relativno mali broj ljudi ubijen iz ciljne grupe da bi se smatralo da je riječ o genocidu, a to je već problematično, jer broj nije povezan za namjeru. Tokom čitanja optužbi za koje se tereti, Mladić je to pokušao spriječiti, jer mu je bilo bitno da se ne podsjeća na zločine za koje je optužen. Tokom izricanja presude, Mladić je, nakon pauze koja je bila zatražena na njegov zahtjev, kada se vratio pokušavao skratiti izricanje presude i pošto je sudija to odbio, on je postao nervozan i cijeli svijet je mogao vidjeti svojim očima kako čovjek koji je navikao da ima svu moć postaje nemoćan. Čovjek koji je navikao da ima u svojim rukama i život i smrt, u sudnici je običan čovjek koji treba da odgovora za svoje zločine pred sudijama i nema više nikakvu vlast. To je taj trenutak kada mu sudija naredi da izlazi iz sudnice i njegova nervoza i volja za vrištanjem pokazuje da naređivanje više nije moguće, da on nema više vlast i pretpostavljam da će se žrtve koji su ga vidjele u tom izdanju nekako smiriti i da će im to simbolično pružiti satisfakciju.
