U Modriči je radio na osnivanju Bosanskog kulturnog centra u kojem, bez obzira na to što nemaju svoje prostorije, rade dosta stvari.
Prije nego što sam upoznala profesora Nuriju Delića, na internetu sam o njemu našla da je autor nekoliko knjiga, te da je imao zanimljivu životnu priču. Srećom, imao je vremena da se vidimo u Modriči i iz našeg razgovora nosim lijepe utiske i nekoliko knjiga koje jedva čekam da čitam.
Nurija je profesor u penziji, nekad ranije srpskohrvatskog, a zatim bosanskog jezika i književnosti. Radio je u gimnaziji u Modriči, a onda 1988. otišao u Njemačku, u Berlin. Tamo je proveo punih 10 godina. Tokom rata je bio osnivač Bosanske gimnazije u Njemačkoj koja je i radila dok je on bio gore. U Bosnu i Hercegovinu se vratio 1998. U Modriči, na njegovom starom radnom mjestu, nije bilo mjesta za njega, pa je radio 2 godine u Visokom, a zatim u Gradačcu, gdje je i dočekao penziju.
Vrlo je aktivan član zajednice. U Modriči je radio na osnivanju Bosanskog kulturnog centra u kojem, bez obzira na to što nemaju svoje prostorije, rade dosta stvari. Uspjeli su izdati reprint izdanja pjesama Avde Karabegovića Hasanbegova, pjesnika iz Modriče, te pjesniku napraviti i spomenik kakav zaslužuje. Imaju još dosta planova koji su ograničeni novčanim sredstvima i njihova realizacija zavisi samo od toga.
Nurija je do sada objavljivao nekoliko knjiga, a u pripremi, odnosno potpuno gotove ima još četiri. I njihovo izdavanje zavisi od novčanih sredstava, ali se on nada, a i ja također, da će ta prepreka biti prevaziđena te da će i one ugledati svjetlo dana na radost budućih čitalaca.
Četiri knjige ste objavili dosad?
– Tri su knjige. Ne objavljujem često, ali ono što objavim, mislim da stoji. Sad preda mnom stoje četiri nove knjige. Jedini razlog da se ne objave je to što nedostaju sredstva.
Sve su gotove, napisane?
– Potpuno gotove. Jedna je “Pjesma nad pjesmama”, druga je “Savremena basna”, treća je “Šeret Revo” i četvrta “Bosanska imena i prezimena”. Ova četvrta treba da bude ogromna, preko 500 stranica i isto tako je potpuno spremljena, možda još nešto da se doradi, eventualno nekih 5-6 posto, a ove tri su već skoro potpuno gotove. Ovaj “Šeret Revo” bi trebao da bude nešto a la roman jer ima neke karakteristike. Nadam se, a vidjeće se po pogovorima i predgovorima, da ono što napišem, to ostaje, da je to klesano, klesano, klesano dok nije satjerano do nema dalje. Ne može se više ništa učiniti sa tim tekstom i sa tom riječju.
Ne objavljujem puno, ali ono što objavim, stojim tvrdo iza toga i svaka moja riječ i rečenica je sto puta gledana i sa jedne i sa druge strane. Moje književne simpatije su Dostojevski, Borhes i Prust. Kako ću ja napisati rečenicu, nešto bez ikakvog osnova, a gleda me Borhes, gleda me Prust, gleda me Dostojevski. Tako da mislim da nešto ima u tim knjigama, da je nešto ostalo, i naročito se nadam u ove moje četiri nove knjige. Ali, evo, sad je problem kako naći sredstva za štampanje.
Spominjali ste u Berlinu da ste pokrenuli Bosansku gimnaziju.
– Prvi slučaj da je izvan Bosne i Hercegovine osnovana Bosanska gimnazija. Ja sam znao u Berlinu gdje šta stoji, kultura je to – 52 pozorišta, 100 kina… Ja sam znao da postoje – Francuska gimnazija, Engleska gimnazija, pa zašto ne može i Bosanska kad nas ima 30.000? A sve mladići i djevojke koji nemaju pravo da se upišu bilo gdje u Berlinu. I onda sam sa Volksschule razgovarao. Tečno govorim jezik i dan-danas, čitam knjige na njemačkom jeziku, engleski slabije. I kažu – zašto ne bismo osnovali, ima toliko i toliko sredstava grad Berlin.
I poslije mjesec otvaramo – raspišem konkurs, javi se dovoljan broj učenika…
Koje je to godine bilo?
– To je bilo 1993. I trajalo je 5,5 godina, ta gimnazija. Kad sam otišao, odmah je zatvorena.
Ovdje ste pokrenuli Bosanski kulturni centar?
– Da. Nemamo ni zgrade, nemamo ni sredstava. Prošle godine smo od načelnika dobili 500 KM za spomenik koji je koštao 2.500 KM. A ove godine nismo dobili nijednoga feninga. Pretprošle godine smo štampali reprint izdanje Avde Karabegovića Hasanbegova iz 1967. godine, ono izdanje koje je štampao Alija Isaković.
Mi smo htjeli mnogo više da osnujemo ovdje, i na tome radimo – Dani Avde Karabegovića Hasanbegova u Modriči, što bi trajalo nekoliko mjeseci. Konkurs na nivou BiH ili čak možda regije – bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski, da se pjesnici mladi prijavljuju. To bismo ustanovili u upravnom odboru ko da se prijavljuje. Onda ustanovimo ko je zauzeo prvo, drugo, treće mjesto, koliko se ljudi javilo itd.
Piše: Hana Kazazović
Izvor:oslobodjenje.ba
