Od Galića do Karadžića: Zločinci koji su udruženim snagama terorisali stanovnike Sarajeva

Da je četverogodišnja opsada Sarajeva bila udruženi zločinački poduhvat usmjeren prvenstveno protiv civilnog stanovništva, dokazano je i potvrđeno brojnim presudama Haškog tribunala, uključujući i jučerašnju, konačnu presudu ratnom zločincu Radovanu Karadžiću

Između aprila 1992. i novembra 1995., Radovan Karadžić učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu “da se pokrene i sprovede kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva Sarajeva, čiji je primarni cilj bilo širenje terora među civilnim stanovništvom”.

Ovo je jedan od zaključaka iz prvostepene presude Karadžiću, koji je jučer svojom presudom potvrdilo i Žalbeno vijeće u Hagu.

– Od samog početka sukoba u BiH, političko i vojno rukovodstvo bosanskih Srba, a naročito optuženi (Karadžić, op.a.), Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević, Biljana Plavšić i Ratko Mladić, priznavali su i naglašavali važnost Sarajeva za borbu bosanskih Srba i za sukob u BiH. Grad je bio značajan ne samo zbog svoje simbolike i činjenice da bez njega strana bosanskih Muslimana ne bi mogla imati funkcionalnu nezavisnu državu, već i zato što je imao poseban značaj za optuženog koji ga je smatrao svojim rodnim gradom. Iz svih tih razloga, željeli su da zauzmu kontrolu nad Sarajevom ili bar dijelovima Sarajeva. To je bio poduhvat kome su bili posvećeni sve vrijeme sukoba i koji se, s obzirom na multietničku prirodu grada, mogao ostvariti samo neprekidnom vatrom, tj. snajperisanjem i granatiranjem – zaključeno je u sažetku presude Radovanu Karadžiću.

Da je četverogodišnja opsada Sarajeva bila udruženi zločinački poduhvat, usmjeren prvenstveno protiv civilnog stanovništva, dokazano je i potvrđeno i ranijim presudama Haškog tribunala.

Bivši zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) Stanislav Galić 2006. je u Hagu pravomoćno osuđen na kaznu doživotnog zatvora za širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva, ubistva i zločine protiv čovječnosti. Na stotine građana Sarajeva koji su preživjeli opsadu svjedočili su u haškim sudnicama o granatiranjima i svakodnevnim snajperskim napadima na civile. Neka od najpotresnijih svjedočenja bila su upravo na suđenju Stanislavu Galiću, poput onog o ubistvu 48-godišnje Munire Zametice 11. jula 1993.

– Gospođa Zametica je pošla na rijeku Dobrinju po vodu. Neko se vrijeme zadržala na sjeverozapadnoj strani mosta. Most joj je pružao zaklon od snajperske vatre koja je trajala čitavog dana. Šestero ljudi koji su stajali s njom nisu se usudili prići obali rijeke jer to bi značilo napustiti zaklon koji im je pružao most. Kad je gđa Zametica skupila dovoljno hrabrosti i krenula prema rijeci da napuni kantu vode, pogodio ju je metak. Pucnjava se nastavila. Ljudi koji su tu stajali i kćerka gđe Zametice, koja je u međuvremenu stigla, nisu mogli da priđu žrtvi jer je bilo opasno. Gospođa Zametica je potrbuške ležala u rijeci, krvareći. Konaĉno su je izvukli iz rijeke i prevezli u bolnicu, gdje je umrla. Pretresno vijeće je zakljuĉilo da je namjerno pogođena iz pravca pravoslavne crkve na Dobrinji koja je bila pod kontrolom SRK-a, dobro poznatog pravca iz kojeg je otvarana snajperska vatra – navodi se u presudi Galiću.

Topografija Sarajeva, sa njegovim brdima i neboderima, omogućavala je pripadnicima SRK odličan vidik sa mjesta sa kojih su gađali civile u gradu. Neke lokacije u Sarajevu postale su zloglasna mjesta s kojih su gađali snajperisti. Glavna ulica u gradu bila j poznata kao “aleja snajpera”. Premda su građani u neku ruku život prilagodili čestim napadima tako što su zatvarali škole, živjeli noću a danju se skrivali, minimalno se kretali Sarajevom i postavljali metalne kontejnere da bi se zaštitili od snajperske vatre, ipak nisu bili bezbjedni. Uprkos tome su ih vidjeli i gađali, piše u istoj presudi. Galić je, između ostalog, osuđen za granatiranje pijace Markale 5. februara 1994. kada je od minobacačkog projektila ispaljenog sa položaja VRS poginulo 68 osoba, a 144 je teže ili lakše ranjeno.

– Vijeće je proučilo istrage koje je nakon tog incidenta vodilo osoblje Ujedinjenih nacija i tamošnji istražitelji, kao i analize vještaka koje su pozvale strane u postupku. Iznijeto je niz novih podataka. Većina članova Vijeća je zaključila da je minobacačka granata koja je prouzrokovala eksploziju ispaljena s područja pod kontrolom SRK-a. Bio je to razorni napad na civilni cilj – stoji u presudi Galiću.

Stanislav Galić doživotnu kaznu zatvora služi u Njemačkoj.

Penzionisani general Vojske RS-a Dragomir Milošević služi kaznu od 29 godina zatvora za kršenje zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti tokom opsade Sarajeva.

Čitajući presudu Miloševiću, sudija Patrick Robinson naveo je da “prema opisima mnogih svjedoka, u Sarajevu nije bilo sigurnog mjesta. Svako je mogao poginuti ili biti ranjen bilo gdje i bilo kada“.

– Svjedokinja W-107 izjavila je da su se njene kćeri, kada bi odlazile po vodu ili drva, često vraćale “s odjećom koja je bila uprljana urinom jer su se toliko strašno plašile”. Jednom prilikom je Rialda Musaefendić vidjela da je dostavljeni hljeb imao u sebi zrna metaka budući da su na kamion pucali bosanski Srbi. Bakir Nakaš situaciju je opisao na sljedeći način: “Grad je još uvijek bio pod opsadom, nije bilo struje, nije bilo redovnog snabdijevanja vodom niti energijom; stalno se granatiralo i pucalo iz snajpera. Za stanovnike Sarajeva život ni na koji način nije bio normalan, a nije bio normalan niti naš posao, posao zdravstvenih radnika u gradskim ambulantama i bolnicama. Isto tako, nismo imali nikakve energije, struje, a zalihe su nam bile male, ograničene, u smislu zaliha medicinskog materijala, hrane i sličnog”, stoji u sažetku presude.

Na suđenju Miloševiću govorilo se i o drugom granatiranju Markala, 28. augusta 1995. godine.

– Granatiranje minobacačima je također bilo svakodnevna pojava i za rezultat je imalo mnoge pogibije i ranjavanja među civilnim stanovništvom grada Sarajeva. Od svih incidenata u kampanji granatiranja jedan od najstrašnijih bio je incident na tržnici Markale 28. augusta 1995. Taj događaj se urezao u sjećanje mnogih svjedoka koji su stupili pred Pretresno vijeće. Pretresno vijeće je zaključilo da je tržnicu Markale granatirao Sarajevsko-Romanijski Korpus i to minobacačem od 120mm, uslijed čega je ubijeno 34 i ranjeno 78 civila – navodi se u presudi Pretresnog vijeća u predmetu Milošević.

Nakon donošenja ove presude, Žalbeno vijeće poništilo je osude Miloševiću za granatiranje pijace na Baščaršiji 22. decembra 1994., zgrade BITAS 22. augusta 1995. i tržnice Markale 28. augusta 1995.

– Mada ovi zaključci ne mijenjaju činjenicu da je cjelokupno stanovništvo Sarajeva bilo žrtva zločina terorisanja počinjenog pod Miloševićevom komandom, oni se odnose na manje žrtava zločina ubistva i drugih nehumanih djela koja se Miloševiću mogu pripisati po tačkama 5 i 6 Optužnice. Žalbeno vijeće zato konstatuje da ukinute osude ipak imaju utjecaja, premda ograničenog, na Miloševićevu sveukupnu krivicu – obrazložilo je Žalbeno vijeće.

Za teror i zločine nad stanovnicima Sarajeva bio je optužen i Momčilo Perišić, bivši načelnik Generalštaba vojske Jugoslavije. Perišić je 2011. osuđen na 27 godina zatvora, no Žalbeno vijeće na koncu ga je oslobodilo svih optužbi uz obrazloženje da nije dokazana bliska povezanost relevantnih radnji optuženog sa zločinima koje su počinili glavni izvršioci te da su Vojska RS-a i Vojska Jugoslavije bile bazirane na dva zasebna geografska područja i nezavisne jedna od druge.

Bivši komandant Glavnog štaba VRS Ratko Mladić u Hagu je također prvostepeno osuđen na doživotni zatvor, a presuda uključuje UZP koji je imao za cilj širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva putem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja. U slučaju Mladić u toku je žalbeni postupak.

Među hiljadama iskaza, dokumenata, audio i video snimaka koji su proteklih godina prezentovani pred Haškim tribunalom, a tiču se opsade Sarajeva, nalazi se i video koji prikazuje Radovana Karadžića sa ruskim piscem i političarem Eduardom Limonovom u obilasku položaja Vojske RS-a na brdima iznad Sarajeva.

Poznata hrvatska novinarka i književnica Slavenka Drakulić ovako je opisala taj događaj:

“Karadžić stiže sa gostom, ruskim piscem Eduardom Limonovom. Sarajevo leži pod opsadom ispred njih, jasno mogu vidjeti svaku zgradu, svaku ulicu, svako drvo. Idealan položaj za snajpere. Obučen u crni kaput, sa šalom oko vrata pošto je zima, Karadžić galantno i sa smiješkom nudi svojem gostu “jedinstvenu priliku” koja nalikuje caru, gospodaru života i smrti. On nudi Limonovu da pokuša pucati iz mitraljeza koji je usmjeren prema gradu. Tek tako, radi zabave. “Pokušaj”, on kaže, kao da izaziva Limonova. Kao u filmu u kojem kralj nudi svoju pušku gostu kako bi ubijao divlje životinje. Samo što u gradu žive ljudi, a ne životinje. Limonov prihvaća izazov, klekne pred oružjem i puca. Svi su oduševljeni, Limonov također, on je kao jedan od njih! Usprkos činjenici što je umjetnik, on nije kukavica.”

Izvor: .hayat.ba

Related posts