Direktor Nacionalnog parka Una, inače pristojan, gostujući na radiju reče da veliki procenat bišćana nikad nije bio na Štrbačkom buku. Tačan procent ne bi smo citirali jer nam se učinio toliko velik da je moguće da nismo dobro čuli.
S obzirom da građani na koje se referira inače vole i prirodu i Unu, na Štrbački su ponosni, ne sviđanje nikako ne može biti razlog.
Možda zbog lošeg makadamskog puta, možda zbog skupih ulaznica, može se nagađati.
U prilogu k tome sjetim se šta mi je rođak neki dan govorio trešajući život.
Jebeno ropstvo, skupi račini male plate, ne možemo ni na Štrbački otići (baš slap spominjući) reče…
Kasnije slušajući istu temu na radiju, vidim da zaista postoji problem, da lokalci slabo, rijetko a mnogi i nikako, ne posjećuju ovaj lendskejp kojeg nam je Bog dao da imamo u svojoj životnoj sredini.
Tu se nešto mora poduzeti pa evo jedne ideje upravi Nacionalnog parka, prevoznicima, Vlastima, kome god.
Uvedite nekakve godišnje članarine, simboličnog iznosa, klub ili čisto drastični popust za građane sa ličnom kartom izdanom u Bihaću, za lokalno življe.
Zašto ne, za one koji se odazivaju i na akcije čišćenja prirode, a kojih može biti i mnogo mnogo više.
Naročito vikendom, uz redovnu autobusnu liniju (ne mora biti direktna za vodopad), uz šetnju, itd…
Čak i ako željeznice Fedracije daju vam stalni turistički vagon svi znamo da nema zaustavljanja pored pruge na Hrvatskoj strani (plus pasoši) samo da bi se “mahnulo” u prolazu Štrbačkom buku.
Treba razmisliti.
