Svakog 12. jula Srebrenica se vraća u svakodnevnicu, uglavnom bez porodica ubijenih, bez visokih zvanica, bez naznake da je dan ranije mezarje na Potočarima postalo veće za, ovoga puta, 33 grobna mjesta, 33 tabuta, 33 nepotpuna skeleta.
Reporter portala Klix.ba i ovoga jutra bio je u Srebrenom gradu čija je duša iščupana prije, sad već više od 24 godine. Svaka fotografija priča priču surove realnosti – u ovome gradu žive samo oni koji moraju i oni koji imaju dovoljno hrabrosti da ga pokušaju probuditi.
Kao i mnoga manja mjesta u BiH, i Srebrenica na svoj specifičan način živi kroz nadu da će nezaposleni doći do zaposlenja, da će poljoprivrednicima biti dobar urod te da će povratak prevagnuti odlazak.
Ćamil Duraković, bivši načelnik Općine Srebrenica, jučer je izjavio kako se, nažalost, u tom pogledu ništa ne mijenja, navodeći da potomci žrtava koji nastavljaju život u Srebrenici imaju iskrenu namjeru da ukažu na potrebe i na važnost odluke da se vrate nakon svega i da opstanu na tim prostorima.
Da je problem ozbiljan, govori činjenica da mali grad nema dovoljno pekara. Naime, za prošli ramazan je postalo jasno kako u Srebrenici skoro nema ko praviti somune. Zbog teške situacije i nedostatka posla sin starog pekara Ilijasa Begića sa porodicom je odselio u Vogošću.
Podsjetimo, u Potočarima jučer su u kabur spuštena 33 tabuta sa ostacima tijela 33 ubijene osobe od kojih je najmlađa imala svega 16 godina.
Do danas u Potočarima leže 6.643 žrtve planirane masovne likvidacije koja je za cilj imala brisanje bošnjačog, muslimanskog naroda iz tog dijela Bosne i Hercegovine. Brisanje jedne kulture, jednog načina života. Jednom riječnu – genocid.
Pored mezarja u Potočarima, u okolnim grobljima ukopane su 234 žrtve, a još uvijek se traga za oko 1.000 tijela ubijenih u julu 1995. godine.
