Život u tuđini i uspjeh za ljude sa Balkana u dijaspori je nerijetko utemeljen na zajedništvu.
Jedan od primjera su mladi glazbenici iz Mostara, Sarajeva, Tuzle, Ključa i Beograda koji su se okupljeni pod nazivom “Udruženje rođaka“ u Skandinaviji stekli brojne simaptije donoseći novi glazbeni pravac specifične kombinacije različitih žanrova i impulsa sa Balkana uz neizostavne sevdalinke.
Ovaj bend čine rođaci Mili i Sanjin Oručević iz Mostara i Elvis Medić iz Ključa, te Igor Dunđerović iz Sarajeva, Almir Mešković iz Tuzle i Daniel Lazar iz Beograda. Oni žive već godinama u Norveškoj, a svojim nastupima osvojili su Norvežane i ali i bh. dijasporu koja tamo živi.
Prolazili su kroz teške životne faze prilagođavanja, ali ključ njihovog uspjeha kažu jeste upornost i zajedništvo.
Svi su muzički obrazovani i do sada su pjesme snimali na norveškom jeziku, a posebnu slavu stekli su sevdalinkom “Kristina“ na norveškom jeziku.
Mili Oručević koji je ovaj bend sa svojim rođacima Sanjinom i Elvisom i osnovao prije deset godina ističe da je nakon pjesme “Kristina” zavladao veliki interes bh. građana u dijaspori za sevdalinkama na BHS jezicima, zbog čega su protekle godine u Mostaru snimili album pod nazivom “Kafana Hollywood“, koji je rasprodat u rekordnom roku, a ovih dana su iz Mostara započeli turneju po Bosni i Hercegovini, koja će se kako planiraju nastaviti i po drugim zemljama bivše Jugoslavije.
Norvežani na Bosance gledaju sa simpatijama –
“Pjesmu „Kristina“ što smo snimili na norveškom jeziku i dan danas , deset godina kasnije kad je sviramo, Norvežani obožavaju. Tekst je malo i šaljivog karikatura, preveli smo je i na bosanski , ali je skroz drugačiji na našem jeziku, jer nije bukvalan prijevod, a pjeva je Mustafa Šantić na našem albumu“, kazao je Oručević u razgovoru za Anadolu Agency (AA).
Inače, Šantić je bivši član popularnog benda Mostar Sevdah Reunion i često je isticao da je sevdah stanje duha, koje posebno promoviraju momci sa Balkana.
“Norvežani iako ne razumiju tekst osjete tu neku energiju i emociju i melankoliju kad se izvodi sevdah. Kad tu pjesmu sviramo, najviše možda emocije uvedemo u to i možda je zbog toga najbolje i prošla“, kazao je Oručević.
Danijel Lazar iz Beograda, koji se bendu pridružio prije četiri godine ističe kako se i on sam iznenadio prihvatanjem balkanske muzike u Skandinaviji, jer je zapravo mislio da se od njih očekuju nešto žestoko.
“Čovjek bi očekivao pošto ne razumiju naš muzički dijalekt da će čudno reagovati, ali u stvari mnogo više komentara i mnogo više lijepih riječi dobijemo poslije sevdaha i poslije sporih nekih divnih pjesama“, kaže Lazar.
Igor Dunđerović iz Sarajeva, koji u Norveškoj živi već 22 godine i jedini je iz benda oženjen Norvežankom, a svadbu prije deset godina pravio u rodnom Sarajevu ističe da su ljudi sa Balkana u Skandinaviji ostavili dobar trag, a posebice Bosanci koji su se pokazali kao vrijedan narod.
“Norvežani su skeptični prema svim strancima, ali Bosanci koji su došli, imaju ritam, tata radi, mama radi od ponedjeljka do petka, fino rade, brzo uče i onda ja kad upoznam novog Norvežana pa kažem da sam iz Sarajeva, oni se nasmješe i kažu da znaju nekoga iz Sarajeva i da je vrlo fin“, kaže Dunđerović.
Međutim, Elvis Medić iz Ključa ističe da je za njega 1995. godine odlazak u Norvešku bio jako bolan, jer je rodnu Bosnu i Hercegovinu morao napustiti u 16-oj godini, kada se kako kaže smatrao najpametnijim. Bilo mu je teško, kako ističe, bio je vrlo buntovan i bilo mu se jako teško adaptirati u tuđini iako je s njim bila čitava familija.
No, navodi uspio je. Naučio je jezik, stekao obrazovanje i jako je zadovljan, a da izgradi samopouzdanje najviše mu je pomogla glazba i svirka sa rođacima Sanjinom i Milijem Oručevića iz Mostara.
Iako bend nosi naziv “Udruženje rođaka“, kako naglašava svi članovi nisu u krvonom srodstvu, ali svi Balkanci koji se sretnu u tuđini , su kako ističe zapravo rođaci, pa im taj naziv najbolje i stoji.
Sviranje u izbjegličkim kampovima
“Ne samo Balkanci, nego to pravilo važi generalno za sve strance u Norveškoj. Nekako konekcija ta između stranaca je puno jača nego između Norvežana, ali to je čisto zato što su stranci otvoreniji. Recimo kad uđete u jedan autobus Norvežani gledaju gdje imaju dva mjesta slobodna da sjednu sami, kad stranac uđe odmah gleda da sjedne pored nekoga.To je ta konekcija između nas –rođačka“, pojasnio je Medić.
Zbog toga su, norveške vlasti, između ostalih, ove momke angažirale da sviraju u izbjegličkim kampovima i rade sa izbjeglicama iz Sirije, kako bi im se pomogli adaptirati, jer kako ističu muzika je univerzalni jezik koji svi najbolje razumiju.
Da je glazba koju oni sviraju itekako razumljiva svjedoči činjenica da su album “Kafana Hollywood“, koji je prošle godine snimljen u Mostaru rasprodali u rekordnom roku, zbog čega su najavili reizdanje, a ovih dana ga promoviraju i na domaćem tržištu Bosne i Hercegovine.
“Mi se uvijek vraćamo i uvijek ćemo se vraćati. Rođeni smo ovdje i prirodno je da čovjeka uvijek rodna gruda vuče. Uvijek se osjećamo lijepo kad smo ovdje i pokušavamo da spojimo ugodno s korisnim. Ako imamo neke projekte pokušavamo da ih usmjerimo ka Bosni“, ističe Almir Mešković iz Tuzle, koji je u Norveškoj stekao magistarsku diplomu, zaposlenje i situarian život, ali ima potrebu pomoći i rodnoj Bosni i Hercegovini.
