Glavnom inspektoru Saveznog ureda kriminalističke policije Njemačke (BKA) Klausu Zornu večeras je u Spomen sobi Memorijalnog centra Potočari dodijeljena Plaketa zahvalnosti za izuzetan doprinos istraživanju genocida u BiH.
Zorn je u periodu između 1991. i 1995. godine obnašao dužnost istražitelja, glavnog inspektora i šefa Centralne jedinice za istrage ratnih zločina (ZBKV), pri Saveznom uredu kriminalističke policije Njemačke. Istraživanja ovog ureda, između ostalog, rezultirala su brojnim hapšenjima počinilaca zločina na području BiH, ali na kraju krajeva i presudama za genocid koje su njemački sudovi donijeli za četiri bh. opštine.
U ekskluzivnom intervjuu za Vijesti.ba, Zorn je govorio o – za bosanskohercegovačku javnost malo poznatim presudama za genocid u Doboju, Foči, Osmacima i Kotor-Varoši. Otkrio je i koje će poruke prilikom svog obraćanja na obilježavanju 23. godišnjice genocida u Srebrenici uputiti žrtvama, ali i onima koji proslavljaju ratne heroje. Osvrnuo se i na svoj dugogodišnji rad na istraživanju ratnih zločina, koja je osim u BiH, provodio i u Ruandi, Kongu i Siriji.
Razgovarao: Delvin Kovač
U Srebrenici Vam je večeras dodijeljena Plaketa zahvalnosti za izuzetan doprinos istraživanju genocida u BiH. Šta za Vas znači ovo priznanje?
ZORN: Kada sam čuo da ću dobiti tu nagradu, bio sam jako iznenađen, ali i počašćen. Znate, i nije baš uobičajeno da policijski oficiri poput mene koji rade u BKA dobivaju nagrade. Iza svega ovoga stoji tim, tako da ovu nagradu želim posvetiti svojim kolegama. Ja sam samo radio svoj posao i zaista sam vrlo ponosan na priznanje koje mi je dodijeljeno.
Čime se Vaš tim konkretno bavio tokom istraživanja genocida u BiH?
ZORN: Tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, Vlada Njemačke odlučila je da primi veliki broj izbjeglica iz vaše zemlje. Neki će reći da je u Njemačku došlo pola miliona, a neki i milion ljudi iz BiH. Ali taj broj uopće i nije toliko bitan. Ono što jeste bitno je da im je Njemačka izašla ususret i ponudila utočište.
A od samog početka, agencijama za provođenje zakona naloženo je da među izbjeglicama pokušaju prepoznati i uhapsiti navodne počinioce zločina, koji su tu priliku pokušali iskoristiti i prikriti se u Njemačkoj. Sve te akcije u saradnji s glavnim tužiocem provodila je policija pod motom „Nema sigurnosti i nekažnjivosti za zločince – ne zaboravimo žrtve“. Sa njim i danas vrlo blisko sarađujemo, baš kao što smo sarađivali i tada.
Kakvom biste ocijenili saradnju Njemačke i Haškog tribunala (ICTY)?
ZORN: Njemačke institucije, agencije za provođenje zakona, policija i tužilaštvo su s Haškim tribunalom imale odličnu saradnju još od njegovog osnivanja. U Hag sam imao priliku mnogo puta putovati i s dužnosnicima Tribunala razmjenjivati veoma korisne informacije o ratnim zločinima počinjenim u BiH.
Javnosti je vrlo malo poznato da u Njemačkoj postoje četiri presude za genocid koji je počinjen u Doboju, Foči, Osmacima i Kotor-Varoši. Možete li nam reći nešto više o tome?
ZORN: Njemačke vlasti prvo su uhapsile Duška Tadića, nakon što je na površinu isplivala priča o koncentracionom logoru Omarska. Razgovarali smo s velikim brojem žrtava sa područja Prijedora. A kako jedna priča otkriva drugu, tako smo dolazili i do novih informacija. U saradnji s glavnim tužiocem provodili smo opsežne aktivnosti na traganju za počiniocima zločina koji su se skrivali u Njemačkoj.
Tadić je uhapšen u Munchenu 12. februara 1994. godine. Nakon njegovog pojavljivanja na sudu, istražni sudija Federalnog suda odredio mu je pritvor po osnovu saučesništva u genocidu. Pritvor mu je određen do početka suđenja. Kao pripadnik srpske paravojske, Tadić je bio optužen da je podržao izvršenje genocida 1992. u koncentracionom logoru Omarska u srednjoj Bosni, uz potpuno znanje i odobravanje. Nakon što mu je sudio bavarski Vrhovni regionalni sud u Munchenu, Tadić je prebačen u Hag na zahtjev Haškog tribunala. Kasnije ga je Tribunal osudio na zatvorsku kaznu od 20 godina. Nakon presude ICTY-ja, vraćen je u Njemačku da bi odslužio kaznu.
Nikola Jorgić uhapšen je na aerodromu 16. decembra 1995. prilikom ulaska u Njemačku. Istražni sudija Federalnog suda izdao je nalog za njegovo hapšenje po osnovu saučešća u genocidu. Istražitelji BKA saznali su za njegovu namjeru da posjeti Njemačku kao rezultat akcije po Zakonu o krivičnom postupku (praćenje telefona). Nakon njegovog pojavljivanja pred Federalnim sudom, izdato je rješenje o pritvoru do početka suđenja. Jorgić je optužen da je bio vođa srpske paravojske 1992., sa zadatkom da osigura etničko čišćenje muslimanskih sela u području oko Doboja. U tom kontekstu, Jorgić je, između ostalog, bio optužen za ubistvo najmanje 22 muslimana. Viši regionalni sud u Dusseldorfu osudio ga je na doživotnu kaznu zatvora za genocid 26. septembra 1997. godine. Ova prva doživotna kazna koju je izrekao njemački sud za saučesništvo u genocidu u bivšoj Jugoslaviji potvrđena je na Federalnom sudu, koji je odbacio žalbu. Presuda je pravosnažna od 1. maja 1999. godine. Jorgić je preminuo u zatvoru prije nekoliko godina od raka.
Novislav Džajić je 1996. godine uhapšen u Munchenu. Bio je optužen da je učestvovao u ubijanju nekoliko muslimana u jednom selu 1992. godine. Bavarski Vrhovni sud osudio ga je na petogodišnju kaznu zatvora za saučesništvo u ubistvu. Iako je Džajić oslobođen krivice za genocid, Bavarska sudska komora zaključila je da se u Foči 1992. desio genocid.
Maksim Sokolović uhapšen je u jednom selu u Njemačkoj 1996. godine, pod optužbama da je u Osmacima držao, fizički mučio i ubio muslimanske zarobljenike. Viši regionalni sud u Dusseldorfu osudio ga je na devet godina zatvora za saučesništvo u genocidu.
Godine 1998. Đurađa Kušljića uhapsila je bavarska kriminalistička policija. Za njega se, kao šefa policije u svojoj zajednici, tvrdilo da je izdavao naređenja da se muslimani odvoze i ubijaju i da je lično učestvovao u egzekucijama. Bavarski Vrhovni regionalni sud osudio ga je na doživotnu kaznu zatvora za saučesništvo u genocidu u naselju Vrbanjci, opština Kotor-Varoš.
Je li Haški tribunal donio pravdu žrtvama rata u Bosni i Hercegovini?
ZORN: Duboko sam uvjeren da su Ujedinjene nacije ispravno postupile formiranjem ICTY-ja. Nemojte zaboraviti da je u isto vrijeme osnovan i Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području Ruande (ICTR). Iako se ne može reći da su ove institucije pravdu istjerale do kraja, ipak su uspjele istražiti većinu kriminalnih aktivnosti počinilaca zločina. To je bilo i više nego korisno za sve žrtve.
Uprkos tome što je ICTY utvrdio da je počinjen genocid u Srebrenici, i što su Ratko Mladić i Radovan Karadžić osuđeni za genocid, danas, 23 godine nakon genocida u Srebrenici, još uvijek postoje oni koji slave Mladića i Karadžića kao ratne heroje i poriču genocid. Kako to komentarišete?
ZORN: To pitanje je više političke naravi i ne želim ga zaista tako komentarisati. Ali, kao policajac smatram da je uvijek dobro kada države ustanu i bore se protiv nekažnjivosti. Mislim da je proslavljanje počinilaca zločina koji su ubili desetine ili hiljade ljudi jednostavno nedopustivo.
Prisustvovat ćete obilježavanju 23. godišnjice genocida u Srebrenici. Koja je Vaša poruka onima koji poriču genocid i slave ratne zločince? Šta biste željeli poručiti žrtvama genocida?
ZORN: Mislim da je veoma važno ono što su radile srebreničke majke i druge žrtve – širile istinu o onome što se događalo u Srebrenici. Veoma je važno da su time privukle svjetsku pažnju.
Dugo sam razmišljao o tome šta da kažem tokom svog obraćanja u Potočarima. Moja poruka počiniocima zločina je da nijedan od njih nikad neće biti siguran i pošteđen hapšenja i eventualnog procesuiranja ako ikada uđe u Njemačku.
Ali ne želim se previše baviti njima. Znam da nije nimalo jednostavno razumjeti one koji su izgubili svoje voljene, ali im želim poručiti ovo: gledajte ka budućnosti, vodite računa o nadolazećim generacijama, podučavajte ih historiji, onome šta se sve događalo oko vas. Objasnite im to. Pokušajte na njih utjecati da ne mrze druge. Neka djeca, budući naraštaji ovdje pokušaju izgraditi bolju budućnost.
Posao kojim se trenutno bavite započeli ste početkom 90-ih godina na području bivše Jugoslavije. Potom ste nastavili s istraživanjem ratnih zločina u Ruandi i Kongu, a danas Vaš tim radi na slučaju Sirije. Šta je za Vas od toga bilo najteže?
ZORN: Nikad nisam volio upoređivati grozote sa kojima sam se u navedenim zemljama suočavao. Ja sam zajedno sa svojim kolegama bio u posjeti tim područjima zahvaćenim ratom, nakon što su ratna dejstva okončana. Razgovarali smo sa žrtvama. I na kraju, teško je to upoređivati. Jedna ubijena osoba, hiljade ili milioni. Jedna grozota ne može se porediti s drugom. Ne možete reći da je jednoj žrtvi bilo gore nego nekoj drugoj. Ili da je bila brutalnije zlostavljana nego neka druga. Morate shvatiti da su u tim zemljama ubijani i oni najslabiji, oni koji se ne mogu boriti, a to su slabašna djeca…
(Vijesti.ba)
