Ovo je priča o ‘zagubljenom’ spomeniku na bihaćkom brdu, podignutom 140 godina nakon austrougarske okupacije.
“Tko bi gori – sad je doli.” Ova mudrost se u internetskoj prašumi “vodi” kao hrvatska poslovica. Istina je “tu negdje” – u epu Osman Ivana Gundulića, u Prvom pjevanju, u dva stiha jedne strofe piše “tko bi gori – eto je doli, a tko doli – gori ustaje”.
Nekako je zgodna ova hrvatsko-gundulićevska gnoma za uvod u naraciju o tradiciji ili nesreći ovih prostora, po kojoj ratovi, novi društveno-politički sistemi i nova vlast ruše stare, a postavljaju svoje spomenike. Marljivo upisivanje povijesti “od nas” ukalkuliralo je sistemsko zanemarivanje, koje je u nekim svojim “emotivnim” fazama donosilo i devastaciju spomenika od čovjeka “sistema”. Prostorni, urbanistički i regulacioni planovi, kao podrazumijevajući segmenti razvoja, često su značili i fizičko poništavanje ranijih spomeničkih artefakata, bez obzira na njihovu historijsku, identitarnu i kulturološku dimenziju.
Žegar ‘čuva’ svoj spomenik
Stoga je priča o “zagubljenom” spomeniku na bihaćkom brdu Debeljača, 140 godina nakon što su hrabri Bišćani toga vremena pružili herojski otpor austrougarskoj okupaciji, mala kulturna pobuna udruženja Naša Krajina, naša baština. Članovi udruženja ističu kako u septembru ove godine treba obilježiti godišnjicu velike bitke, i to na mjestu gdje je nekada stajao spomenik podignut od okupacione vlasti tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, a koji je nestao u periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata.
Rešad Behić, aktivista udruženja Naša Krajina, naša baština, priča kako ga je zaintrigirala priča o nestalom spomeniku sa Debeljače. Kao zaljubljenik u povijest i tradiciju svog kraja, saznao je da su Austro-Ugari, osim na Debeljači, spomenik svojim palim borcima u bici s braniocima Bihaća podigli i u naselju Žegar, gdje se odigrala također velika bitka. Taj spomenik je, nekim čudnim spletom povijesnih okolnosti, ostao u životu do današnjih dana. Mještani Žegara, mahom katolici, čuvaju ga i održavaju, kao i groblje u susjednom Zavalju, gdje je posljednje počivalište austrougarskih vojnika ubijenih u bitkama na Debeljači i Žegaru od 7. do 12. septembra 1878. godine.
Statistika austro-ugarske okupacije
Austro-ugarsko zaposjedanje Bosne i Hercegovine 1878. godine trajalo je od 29. jula do 20. septembra.
Jedinicama Austro-Ugarske vojske pridodate su jedinice hrvatskih katolika, dok su na suprotnoj strani bili osmanski bošnjački bataljoni i pravoslavni ustanici.
Zapovjednici okupatorske vojske bili su Josip Filipović, Stjepan Jovanović, Gabrijel Rodić, Laslo Szapary, vojvoda don Ivan Musić, a najpoznatiji zapovjednici branioca bili su Muhamed ef. Hadžijamaković, Mehmed ef. Nurudin Šemsekadić, Salih Saukčija Tučić i legendarni Hadži Lojo.
Okupatori su napadali sa 82.113 vojnika i 112 topova, a Bosnu i Hercegovinu je branilo 93.000 ljudi sa 77 topova.
Povjesničar Zijad Šehić navodi zvanične podatke austrougarskog Generalštaba – 44 poginula, 131 ranjena i tri nestala oficira, 902 mrtva, 3.849 ranjenih i 269 nestalih vojnika.
Na strani branilaca ne zna se broj žrtava.
“Bihać se uvijek kroz povijest zauzimao sa Debeljače. Hasan-paša Predojević, kad je osvajao Bihać, postavio je topove na Debeljaču kao dominantnu kotu. Austro-Ugari isto. Partizani su u Drugom svjetskom ratu preko Debeljače ušli u grad. Bišćani su i u posljednjem ratu kontrolom Debeljače sprečavali upad četnika u grad”, Behić podsjeća na geostrateški značaj ove kote.
Kada napadne 5.000 vojnika…
Publicistika se nije pretjerano bavila bitkom na Debeljači. U austrijskim digitalnim bibliotekama u djelu Occupation Bosniens und der Hercegowina durch KK Truppen im Jahre 1878. (Okupacija Bosne i Hercefgovine od KK vojnika 1878), u odjeljku “Dio Operationen gegen Bihać” (Operacije protiv Bihaća), opisana je i bitka na Debeljači. Ovo se brdo naziva najvišom kotom od 319 metara iznad nivoa Une, a napredovanje okupacijskih trupa bilo je otežano i slabim pregledom zbog konfiguracije terena. Borbe na Debeljači počele su 7. septembra u večernjim satima. Austrijski izvor navode da je protiv 5.000 vojnika 72. infanterijske brigade, koje je vodio general-major Zach, bilo oko 1.500 pobunjenika (Insurgenten), kako su nazivali branioce.
Pad Bihaća
Publicistika bilježi da se, na poziv carsko-turskoga mutaserifa Husejna-efendi Karabegovića, digla pobuna u Krajini protiv okupatora.
Na čelu oko 9.000 branilaca bili su hadži Hasan Salkić iz Peći i hadži Ibrahim Medinelija te vlastelin od Cazina hadži Ahmet-aga Pozderac koji je svoju vojsku postavio na Prosičeni kamen.
Dvije austrijske brigade, pod zapovijedništvom generala Zacha i Rheinlandera, osvojile su Bihać poslije 12 dana napada, nakon što su “ključeve grada” predali turski časnici Miri-beg i Hasan-aga.
Salkić i Medinelija su nastavili borbu do kraja i poginuli u mjestu Pećigrad sa svojim braniteljima 6. i 7. oktobra, gdje su “izbacili iz stroja” 258 austrougarskih vojnika i oficira.
Austro-ugarskoj vojsci u Bihaću predalo se 88 branitelja i 22 turska oficira, navode austrijski izvori.
Vijesti o masovnim pokretima i oružanim pripremama muslimana u Bosanskoj krajini i Zapadnoj Bosni natjerale su austro-ugarski generalštab da pojača snage i mobilizira nove trupe.
Od njih je obrazovana 2. armija, koja se sastojala od 159 pješadijskih bataljona, 30 konjičkih eskadrona, sa 300 topova, 30.000 zaprežnih kola i 110.000 konja, s ukupno 6.280 oficira i 262.353 vojnika”, piše u knjizi Zijada Šehića Otpor okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine.
Borbe su vođene i na drugim prilazima Bihaću (Izačić, Turija, Zavalje, Žegar, Vrkašić), a ukupni broj branilaca bio je oko 5.000. Prema podacima iz ove publikacije, okupatori su u borbama za zauzimanje Bihaća izgubili 21 oficira i 533 vojnika 72. brigade, dok se ubijeni i ranjeni na strani branilaca ne navode. Johan Steyskal, Markus Napialo, Ernst Holm… neka su od imena ubijenih oficira, a kao ranjeni navode se Albert Le Gay Edler, Rudolf Sotschek, Carl Linpokh, Johann Kemps, Vitomir Popović, Valerius Csaszny, Anton Babić, Carl Colombini, Carl Szeiff, Carl Melkuhn, Julisu v. Vargha…
Radoslav Lopašić u svom djelu Bihać i Bihaćka krajina opisao je teške i krvave bitke za Bihać, a na jednom mjestu navodi: “Mnogi grobovi, nakićeni spomenici, pod Debeljačom i kod Žegara tužni su svjedoci posljednje krvave borbe kod Bišća.”
Sve su prekrili ‘snjegovi i šaš’
No, na Debeljači više ništa ne svjedoči o velikom boju za slobodu Bihaća. Zastrašujući nemar uklonio je sve materijalne tragove o ljudima koji su branili svoj kućni prag. Dokle je sezalo pamćenje, znalo se ponešto o “junacima sa Debeljače”. Danas su sve prekrili “snjegovi i šaš”.
Udruženje Naša Krajina, naša baština uputilo je pismenu inicijativu Gradu Bihaću i Ministarstvu za boračka pitanja Unsko-sanskog kantona za podizanje spomenika na Debeljači. Time žele odaslati poruku javnosti o tome da grad Bihać ima bogatu historiju i kulturno naslijeđe, koje treba sačuvati i prema njemu pokazati civilizacijski odnos u smislu njihovog očuvanja za naredne generacije.
“Ukoliko ne dobijemo podršku institucija, pokušat ćemo svojim sredstvima i uz pomoć sponzora podići kakav-takav spomenik kako bi obilježili mjesto bitke i značajan dio historije Bihaća”, zaključuje Behić.
/ Al Jazeera
