Trgovina teritorijama i manipulacija ljudima razlozi su zbog kojih je među povratnicima u BiH, posebno na području entiteta Republika Srpska (RS), najmanje Hrvata. Prepušteni sami sebi, mnogi su odavno i izgubili interes za povratkom u rodni kraj, prenosi RSE.
U posljednjih 25 godina Josip Grgić iz Doboja je živio u Njemačkoj, Kanadi i Sjedinjenim Državama. Trenutno je u Minhenu i u nedavno obnovljenu kuću u dobojskom naselju Prisade, za koju je poslije četvrt vijeka dobio tek dio građevinskog materijala, namjerava da se vrati nakon penzionisanja u Njemačkoj.
Ovo prigradsko naselje koje je od centra Doboja udaljeno svega desetak minuta vožnje, danas se ne razlikuje od drugih mjesta između Doboja i Broda u kojima su prije rata živjeli Hrvati koji su, prema njegovim riječima, prodani u ratu, a zaboravljeni u miru.
“Znam da se od 1992. godine trgovalo sa našim teritorijama. Konkretno sa Posavinom. Čista trgovina preko naših leđa. Nažalost, završilo se po nas najtragičnije. O nama niko nije vodio računa. Manipulirali su s nama. To se i danas događa. Mislim da smo prepušteni sami sebi. Narod i dalje odlazi iz ovih krajeva”, priča Grgić.
Marijan Grujić kaže da je odustao od traženja pomoći za obnovu kuće koju je u Prisadama izgradio tokom 1991. godine. Kaže da putovanje iz Zagreba u Doboj, koje nekoliko puta nije dalo nikakve rezultate, nije jeftino. I on smatra da su ljudi ovog kraja prepušteni sami sebi.
“Svako sebi gleda da ušićari, a narod nek’ se snalazi, kao i svugdje. Svi pričaju, a tu je najviše laži i radi glasova i radi svega. To je došlo dotle da više i ne slušaš, jer uvijek iste priče, uvijek iste laži”, veli razočarano Grujić.
Hrvatski narod, zapravo, kada je u pitanju odnos nadležnih, dijeli sudbinu drugih stanovnika BiH, smatraju nekadašnji stanovnici Prisada.
“Obećanja su uvijek poznata. Kad se ovdje skupimo na nekom veselju i dođe neko od političara onda oni obećavaju sve živo i moguće da se malo podrže prije biranja. Mjesec, dva, tri kasnije, kao da nikad ništa nije bilo, kao da se ne zna za nas! Ja koji živim vani i dođem ovdje, gdje mi je djetinjstvo, malo to pratim. Kad popričam sa ljudima koji su to prošli i još uvijek prolaze, zaključujem da je tim koji vode to dobro, a za ostalo ih nije briga”, kaže Krešimir Anđelić, jedan od brojnih Prisađana sa njemačkom adresom stanovanja.
“U visokoj politici sve su interesne sfere. Mislim da se nijedna nacionalna stranka ne brine za svoj narod, a samim tim ni entitet, ni država kao država. Ne učimo nikako. Isti ljudi se biraju godinama i ti isti ljudi rade ono što su radili: ne brinu se o narodu, državi, ekonomiji. Ljudi, međutim, glasaju za iste ljude. Dok se ne promijeni nekakav mentalni sklop nema od toga ništa”, kaže Zlatko Grujić iz udruženja “Naše Prisade”, koje je osnovano u Zagrebu.
U posljednjih godinu dana u ovom naselju sa stotinjak uništenih domova obnovljena je samo jedna kuća, ali i podneseno tek desetak zahtjeva za rekonstrukciju.
Mnogi stanovnici Doboja i okoline hrvatske nacionalnosti davno su odustali od povratka.
“Ja ne razmišljam s obzirom da sam dosta toga u familiji pretrpio tokom rata. Emocije su jake, ali razum malo nadvladava. Ovo više nije naselje. Ovdje je bilo jako lijepo prije rata, urbano, sa lijepom prometnicom, telefonima, relativno riješenim pitanjem vodosnabdijevanja. Bio je to prostor pun zelenila, sa puno vikendica i uređenim okolišom. Sada je to jedna druga slika koju ne razumijem i nikad neću moći to da shvatim”, priča Josip Mandir, stanovnik Zagreba i predratni uposlenik Opštine i Elektrodistribucije u Doboju.
Mile Mandir se nada da će ubrzo dobiti građevinski materijal za obnovu porušene kuće, ali i ističe da se ubraja među rijetke koji su zainteresovani za povratak iz Hrvatske.
“Vrlo je upitno koliko su i ljudi sami zainteresirani. Skoro svaki dan vodimo polemiku i došli smo do zaključka da ni ljudi nisu zainteresirani. Skoro sam uvjeren da je vrlo upitno ko bi se vratio kad bi se svima kuće obnovile. U desetak obnovljenih kuća u selu niko se nije vratio i neće se vratiti nikad. Zašto se ljudi ne vraćaju – o tome možemo diskutirati tri dana i tri noći”, priča Mandir.
Sve navedeno upućuje samo na jedan zaključak – da je teško povjerovati da će porušena hrvatska sela od Doboja do granice sa Hrvatskom na Savi ubrzo promijeniti sadašnji izgled i da će se u njima ponovo moći vidjeti djeca sa školskim ruksacima na leđima.
(Vijesti.ba)
