U Islamskim informativnim novinama Preporod objavljen je intervju s hafizom i doktorom nauka, Rifetom Šahinovićem.
Poštovani hafize, koliko je dugo u Vama „tinjala“misao da počnete učiti Kur’an napamet i kada ste zvanično otpočeli s hifzom?
Vrlo dugo. U dva navrata sam zanijetio učenje hifza i prelazio podosta stranica Kur’ana. Božijom voljom bio sam spriječen, iz opravdanih razloga, da privedem kraju ovaj zaista hajirli posao. Početkom oktobra 2018. godine otpočeo sam učenje po džuz svaki dan pred muhaffizom Mehmedom ef. Kudićem, bihaćkim muftijom. Proučio sam tri hatme po džuz i jednu hatmu po dva džuza. Prije zvaničnog polaganja pred Komisijom Rijaseta IZ za hifz još jednu hatmu po dva džuza proučio sam pred hafizom dr. Mensur-ef. Malkićem, prvim imamom i hatibom Begove džamije. Hvala Bogu, završio sam sa polaganjem 23. marta ove godine. Bilo je to vrijeme početka pandemije, možda jedno novo iskustvo i za samu Komisiju.
Kako ste uz silne obaveze stizali i hifz?
Obaveze su stalne. Mlađi čovjek ima jednu vrstu potreba, kako godine prolaze stižu druge potrebe i obaveze. Hoću kazati, svi smo mi u nekim obavezama, potrebama pa i iskušenjima. Hifz uči čovjeka da vrati svoj život na početne, stvarne postavke. Jednostavno, hifz posvijesti vlastiti osjećaj istinske prirode u kojoj je stvoren i u kojoj treba žvjeti (fitretullah). Naime, od silnih tih obaveza, moraš svaki dan odvojiti tačno određeno vrijeme za Kur’an. Pri tome, moraš biti tačan, uporan, koncizan, neopterećen. I tako iz dana u dan. Kur’an ne trpi ništa. Ako nisi tačan u vremenu, opterećen nečim, imaš druge ciljeve i tome slično, Kur’an odmah upućuje poruku da se dvije ljubavi ne mogu istovremeno smiriti u ljudskom srcu. Eto, na takav način hifz uči šta je primarno a šta sekundarno u našem životu. Hafiz je konstantno na putu te životne škole, i prije i poslije zvaničnog polaganja pred Komisijom. Zato je hifz velika obaveza i odgovornost. Ako bismo i govorili o privilegijama hafiza one zaista proistječu iz tog silnog bremena koje nosi svaki hafiz.
Kur’an traži svoje centralno mjesto u našem životu
Ko vam je bio inspiracija i potpora prije i tokom učenja hifza?
Potpora svakom hafizu su njegova porodica i prijatelji, jer svi na neki način trpe njegovu odsutnost u vrijeme učenja. Ipak, istinska inspiracija je iskren nijjet za svakog kandidata. Bez toga puno je prepreka, trnovitih staza na tom dugom putu do željenog cilja. Isto tako, hafiza na toj dionici života u potpunosti može razumjeti samo onaj ko je kročio tom stazom. Mnoštvo je hareketa, harfova, na hiljade i hiljade bismo kazali, između dvije korice Kur’ana Časnoga. Treba sve to smiriti na hartiju zvano ljudsko srce. Hafiz uspijeva u jednom trenutku smiriti kur’anske harfove i riječi, hareketa i tačke. A oni su, valja imati to na umu, vrlo živi, pa čak i u momentu kada im prilazimo sa strane komentatora. Ako smijem tako da kažem, još su življi kada ih hoćemo staviti u neki okvir, spustiti ih niz ljudsko grlo u srčani hram. Samo u tom hramu smiraj nalaze kur’anske riječi, kako je i kazao Poslanik, a.s.: „Kada značenje Kur’ana se spusti na srce i ondje se čvrsto ukotvi, golemim dobrom rađa.“
Suza ljudskog grla je iskrenost koja je neophodna; ona je poput suze oka koja odaje čovjekov hal. Kako je god teško naučiti napamet Kur’an, utisnuti ga na ljudsko srce, isto tako je teško i održavati ga. Jer, Kur’an traži svoje centralno mjesto u našem životu. U suprotnome, njegovi harfovi i riječi iščeznu, podižući se iz istog onog srca gdje su se spustili ne tako davno, poručujući – eto vam to za čim žudite i hajete. Tako Kur’an podučava životnoj školi svakog hafiza ali i vjernike koji ne moraju biti hafizi. Zato naše oslovljavanje s ‘hafize’ jeste podsjećanje hafiza istoga momenta – jesi li hafize danas ponovio određeni dio Kur’ana. Drugim riječima, jesi li bio u iduhovnom halu o kojem govorimo ovdje. E upravo na tim dionicama promišljanja o hifzu se prepliću čast, ugled i obaveza, težina biti Hafizu-l Kur’an.
Odbranili ste doktorat, a sada ste još i hafiz. Jesu li to zvanja o kojima ste nekad maštali i kojem dajete prednost?
Mašta je čudo. Ona je izvor ljudske spoznaje. Mašta nam služi da u svijet u kojem živimo unesemo nove ideje, ili da ga opišemo, imenujemo i razumijemo. To je moćna odlika naše duše, našeg uma i našeg duhovnog srca. Svako ljudsko biće obuzeto je nekom vrstom maštanja. Iskren da budem, nisam maštao o tome da budem doktor nauka, ili pak hafiz Kur’ana Časnoga. Radije bih kazao da je sve to rezultat moga životnog opredjeljenja, jednoga drugog maštanja – začuđenost pred zbiljom zvanom čovjek. Rađamo se, živimo i umiremo. Na početku i na kraju života ne pitamo se ništa. Pošteno sagledavajući čovjeka danas, ne pitamo se puno ni u životu. Ustvari, samo postoje ti naši usamljeni, pojedinačni, vrlo često očajavajući i zaglušujući krikovi. Kroz svoje školovanje, pa i hifz, iz dana u dan, otkrivam neke detalje te zapitanosti. Tako usput dolaze diplome, ali koje nisu ni u kom slučaju garancija da sam došao do odgovora.
U jedno sam sasvim siguran – rješenje je u Kur’anu, na njegovim stranicama. Iz tog ugla posmatrano, moja prednost je na strani Kur’ana i onome što je vezano za Kur’an. Da budem sasvim jasan: čitav život sam posvetio Kur’anu. Čitam, pišem, istražujem na polju akaida – te nasušne potrebe za vjerom u Dragoga Boga, te na polju tefsira – te ljudske natkriljenosti nad Božijom Riječju. Trudim se u ovom bremenitom vremenu pronaći te kutke duhovnosti. Naravno, ne kajem se ni zehru za ovo profesionalno opredjeljenje. Dozvolite mi samo jedan primjer u tom kontekstu. Evo vidite, danas je vrijeme informatike, tehnike i tehnologije. To su danas cijenjena, priznata i dobro plaćena znanja. Međutim, mnogo je svjetskih umova i filozofa u zadnjih stotinu godina knjige pisalo da će nas takvo znanje dovesti do uništenja; znanje koje je samo sišlo u ljudsku glavu a nije spušteno na srce gdje počivaju istinske vrijednosti našeg života. To je ogoljeno, posve racinonalno znanje, bez ikakvih tragova svetosti, bez svijesti o Bogu Dragome. Kao takvo, ono neminovno vreba pogodan trenutak da svoje oštrice zarije u samo ljudsko srce. Otuda ta silna ubijanja, mržnja prema drugome, velika koncentracija nepravde, bezobzirnosti i bezobrazluka kako na globalnim razinama tako i na našim individualnim i lokalnim. Moje zadovoljstvo je tim veće nad otvorenim stranicama Kur’ana Časnoga svaki dan.
Uspravnost je uvjet opstanka naroda
Kao hafiz, šta biste poručili Bošnjacima danas?
Teška su ovo vremena. Pred sami kraj polaganja hifza u Sarajevu stajao sam pred Begovom džamijom u vrijeme džuma namaza, a da nisam klanjao namaz. Samo prije osam dana na istom mjestu sam jedva u haremu našao mjesto za namaz. Posmatrao sam tu otužujuću tišinu u haremu koja je preokrenula život mnogih. Samo za nekoliko dana život se promijenio. Brzo se smjenjuju vremenski trenuci danas od kojih je satkan naš život. Samo Allah zna šta će sutra nadoći.
Volio bih da su Bošnjaci kao narod uspravniji upravo danas, jer naši namaski kijami simboliziraju tu uspravnost. Uspravnost je uvjet biološkog opstanka jednog naroda (siratu-l-mustekim) kao što je kijam uvjet namaza. Isto tako, kao jedinke istoga naroda moramo biti svjesniji trenutka vremena jer naš takvaluk simbolizira tu posvemašnju svjesnost. Samo narod koji je svjestan trenutka vremena može hoditi putem ispravnosti. Ako nas vrijeme bude učilo svjesnosti i uspravnosti, vratit ćemo se na početke devedesetih godina prošlog stoljeća. Da nas Allah sačuva od tog iskušenja i potpomogne na Putu uspravnosti, ispravnosti i istrajnosti.
Izvor: Preporod.com
