Ivo, Admir i Željko tri su predstavnika svojih naroda, svojih religija i dobri prijatelji iz BiH koji su napustili domovinu i došli živjeti u hrvatski Kordun. U priči Jutarnjeg lista fratar, imam i paroh simbol su zajedništva BiH, ali izvan nje.
Fra Ivo Bošnjak rođen je u Rami-Prozoru, nakon što se zaredio 2009. godine tri godine je službovao u Kreševu, isto toliko potom u Dubravi kod Brčkog pa godinu i po u Tolisi kod Orašja, te je preko jedne od župa gradišćanskih Hrvata koju je vodio stigao u oktobru prošle godine u Vojnić i preuzeo Župu svetog Antuna Padovanskog, kako bi zamijenio bolesnog fratra Antu Ivanovića. Brine o 2.339 članova svoje župe, a u tih nekoliko mjeseci koliko je ovdje odselilo se petnaestak mladih župljana.
Admir Muhić je iz Busovače, a od 1992. godine živio je u Puli, prvo radno mjesto 1998. mu je u Varaždinu, gdje se oženio, a godinu kasnije jednom sedmično putovao je u Cetingrad držati vjeronauku. Dvije godine poslije se tamo preselio, a onda za još dvije formirao džemat u Bogovolji, preselio se u Maljevac na službu te je od 2008. formiran medžlis Karlovac s tri džemata, a 2012. on je postao glavni imam karlovačkog Medžlisa. Muhić voli pisati pjesme, nekoliko zbirki je i ukoričio, a široj javnosti postao je poznat nakon toplog i dirljivog pisma dobrodošlice papi Franji prilikom njegove posjete Sarajevu 2015. godine.
Željko Vidaković rođen je u Zvorniku, nekoliko godina je predavao vjeronauku u mjestu nedaleko od rodnog grada, a onda je 2011. stigao u Vojnić i postao paroh Kolarićko-veljunske parohije, sjedište mu je Kolariću, a brine o ljudima na terenu udaljenom 30 kilometara na svaku stranu svijeta. Uglavnom se radi o staračkim domaćinstvima, njih 600 koji izumiru, mladih je malo, a oni koji jesu, gledaju da isele.
Područje Korduna je burno istorijsko podneblje u kojem su se smjenjivali osvajači, narodi i države.
U svojim provalama Turci su ove krajeve pustošili gotovo dva vijeka, Hrvati su pobjegli u Kranjsku i Štajersku, odnosno današnju Austriju, a tu ničiju zemlju počinju naseljavati Srbi. Jednako trusno to je područje bilo od propasti Turskog Carstva, austrougarske uprave, potom dviju Jugoslavija, a onda i tokom rata devedestih godina prošlog vijeka, kada je nakon akcije Oluja otišlo srpsko stanovništvo, a naselili ga Hrvati iz Banjaluke i Prijedora. Danas u ovoj opštini podno Petrove gore živi nešto manje od 5000 ljudi, svaki drugi je Srbin, nešto manje je Hrvata, a najmanje Bošnjaka. Gradonačelnik dolazi iz redova HDZ-a, no u vijeću svi narodi imaju svoje predstavnike. O suživotu se ovdje i ne govori previše, kada on u praksi funkcioniše vjerovatno bolje nego igdje drugdje, piše Jutarnji.
“Vjera spaja kroz lijepe stvari, ali i kroz probleme koje prolazimo svi. Malo je reći da su međuvjerski odnosi korektni, jer su oni još i bolji. A što se nas trojice tiče, tu ne treba trošiti riječi”, slažu se Ivo, Admir i Željko.
“Ma mi smo se kliknuli na prvu. Mentalitet Hrvata, Bošnjaka, pa i Srba s ovih područja je vrlo sličan”, dodaje hodža Muhić.
Trebaju, kaže Admir sijati među ljudima dobro, pa će vidjeti što će niknuti, a moraju biti pažljivi, jer ako negdje pogriješe to će se vratiti, kao što se svako zlo vrati. Ima li išta što ih može posvađati? Nema, iako je jedna stvar izazvala žučnu raspravu, ona na koju nijedan Bosanac ne može ostati imun.
Zna se što najviše naljuti Bosanca, dva posto njih vicevi o Bosancima, tri posto političari, a 95 posto burek sa sirom”
“Sva trojica rođeni u Bosni, mlađi smo ljudi, neopterećeni prošlošću, nemamo kočnica, odrasli smo u multietničkim sredinama, ali i bez obzira na sve to, opet se na kraju sve svodi na jednu stvar: ili jesi čovjek, ili nisi čovjek, nema to baš puno veze s nacionalnošću”, naglašava fratar Ivo.
(Jutarnji.hr)
